Mihajlo Vujović za Infomedia Balkan: Slobodni u otrovu, porobljeni u istini
Republika Srpska je, bez ikakve sumnje, u srcu i duši ogromne većine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ona je institucionalizovana tekovina vjekovne borbe za slobodu — slobodu od tuđinske vlasti, slobodu kulturnog stvaralaštva i, možda najtežu, slobodu od sopstvenih grijehova. Nijedan od ta tri procesa oslobođenja još nije dovršen.
Ako bilo koja neizabrana osoba ili neželjena institucija može samovoljno da nameće način života i simbole jednom narodu, onda ne samo da nema slobode i demokratije, već postoji najgrublji oblik diktature. Takav oblik ropstva ne možemo prihvatiti, niti smijemo vjerovati da se sprovodi za naše dobro.
Zato borba za slobodu od tuđinske vlasti i za kulturnu afirmaciju mora da se nastavi. Oko tih ciljeva Srbi moraju da zbiju redove, da napune svoje fišeklije znanjem i mudrošću, da na jedno rame okače hrabrost i odlučnost, a na drugo — strpljenje i upornost. Pa — neka bude borba neprestana, i — kom’ opanci, kom’ obojci.
Ali šta je sa trećim putem? Šta je sa oslobađanjem od sopstvenih grijehova — naročito prema samima sebi? Taj proces će najduže trajati, ako je uopšte i počeo. On je i najteži i najbolniji.
Ako u pet litara mlijeka, koje sadrži pet hiljada kapi, ubacimo samo jednu kap otrova — cijelo mlijeko postaje otrov. Kako onda iz krvotoka Republike Srpske izbaciti otrovne kapi, kako izgraditi zdrav organizam, sposoban za razvoj i otporan i na unutrašnje i spoljne trovače?
Skoro svaka vlast nakon rata, od vrha do dna, sijala je otrov: lični i partijski interesi postavljani su ispred opštih interesa naroda. Slobode, pravde, dobrote, državotvornosti, ekonomskog napretka, vladavine prava i bezbjednosti bilo je tek u tragovima — sve je to ustupalo mjesto mašineriji partokratije, uvježbanoj i usavršenoj do krajnjih granica.
Ovdje se ne radi o pojedincima, već o cijeloj armiji ljudi koja je na svim nivoima vlasti stvorila interesni klan s čvrstom unutrašnjom strukturom i jasno podijeljenim koristima i ulogama.
Otrov ulazi u sistem već na izborima. Kupovina, ucjene, obećanja — svako ko se na taj način domogao vlasti ubio je istinu, slobodu i povjerenje u dobro. Takav izborni proces pretvara se u političku prostituciju. Od onih koji tako dolaze na vlast ne može se očekivati državotvornost, niti spremnost na žrtvu za jačanje institucija.
Oni koji su navikli da ciljeve postižu prevarom, nastavljaju da truju državu kroz korupciju obavijenu patriotskom retorikom i tobožnjom borbom za nacionalne interese.
U svojoj hipokriziji rado citiraju Vladiku Nikolaja, govoreći o lađi izvučenoj iz mora, koja će ponovo potonuti zbog krađe. Samo — tu krađu pripisuju političkim protivnicima. Ne osvrću se ni na Sveto pismo, koje veli: gdje su krađa i laž — nema blagoslova; a gdje nema blagoslova — tu je propast.
Idu na opela borcima koji su živote dali za Republiku Srpsku, govoreći da ova država više pripada nebeskom nego zemaljskom svijetu. A istovremeno — kradu svoju državu. Kradu krv i suze utkane u njene temelje. Ne boje se prokletstva, ni za sebe ni za svoje potomstvo.
Otrov se širi i dalje: iz javnih ustanova se izvlače sredstva za izborne kampanje. Na čelo preduzeća ne može doći častan čovjek i profesionalac, već isključivo pripadnik klana koji će novac usmjeravati po naređenju. Ako to odbije — smjenjuju ga, sve naglavačke, i dovode nekog ko će sa radošću igrati po pravilima.
Privatnici, kojima se namještaju tenderi, ulaze u krug obaveza — da „daju fišek“, da vrate dio dobiti. Posao im se ne dodjeljuje zbog radnika, već kao sredstvo finansiranja vlasti. Zavisnost građana od sistema mora biti što veća, jer tako partija preživljava i ostaje da upravlja društvom. Sve mora biti pod kontrolom — da ne bi došlo do buđenja naroda, studenata, intelektualaca… svih koji ne žele da sa mlijekom gutaju i otrov. A taj otrov, jednom unesen, postaje droga. Teško ga je izbaciti, a zavisnost stalno raste.
Mnogi intelektualci — profesori, književnici, pjesnici — radi sitnih povlastica ćute i gutaju pilule koje su im ubile smjelost da se otvoreno, u javnosti suoče i suprotstave lažima i štetnom djelovanju. Dok običan čovjek i može da ćuti, intelektualac mora da govori. Ćutanje pred urušavanjem sistema je svjesno odricanje od časti. Prihvatanje partokratije je otvoreni odlazak u red potkupljenih.
Nedostatak odgovornosti nosilaca javnih funkcija jeste i uzrok, i podstrek, i gorivo za sve što truje društvo.
Nema pune slobode srpskog naroda bez oslobađanja od sopstvenih grijehova. Nećemo postati zajednica srećnih, prosperitetnih ljudi dok većina ne odluči da zbaci sa sebe breme partokratije. Taj sistem je građen dugo i temeljno, i neće nestati sam od sebe. Mnogi su u njega upleteni, i upravo ti postaju novi trovači. Njihov uticaj na birače je ključan, jer glasači su ti koji jedini mogu mijenjati stvarnost.
Ako Republika Srpska želi da opstane i obezbijedi slobodu svojim građanima, mora izgraditi institucije koje ne zavise od volje pojedinca. Institucije moraju raditi po zakonu, a ne po naređenju. Moraju imati sistem planiranja, izvršavanja, kontrole — i kontrolu nad kontrolom.
Kažnjavanje onih koji ne rade u interesu sistema mora postati norma, a ne izuzetak. Paralelno, treba podsticati i nagrađivati sve koji rade u korist opšteg dobra.
Svi javni poslovi moraju biti transparentni. Javnost mora biti najveći sudija, korektor i čuvar vrijednosti.
Narode srpski — ma gdje bio, oslobodi se okova ropstva i konačno završi sva tri puta ka slobodi. Ropstvo ne dolazi samo od stranih porobljivača, već i od domaćih trovača istine, pravde, sreće, vjere, nade i ljubavi.
Piše: Mihajlo Vujović, magistar politikologije, penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS
Foto naslovna: Ustupljena fotografija
Izvor: www.infomediabalkan.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
