-Nestašni- patrijah tzv. ukrajinske autokefalne crkve Filaret - Voli samo mantiju, žene i novac

„Ja, Vjera, rođena sam kćerka Filaretova“

Otvoreno pismo-ispovijest redakcijama nezavisnih novina i časopisa,

Patrijarhu Ruske pravoslavne crkve Alekseju II,

Poglavaru UPC Mitropolitu Vladimiru,

Patrijarhu UAPC Mstislavu.

Željela bih da se obratim redakcijama novina i časopisa uz moju molbu, i molbu moje bake Ksenije Mitrofanovne Rodionove, koja trenutno živi u Letoniji sa moje dvoje djece, da objavite ovo pismo u vašim medijima.

Na ovaj korak odlučila sam se prvenstveno zbog toga što želim da ljudi saznaju gorku istinu o bivšem vladiki Filaretu – mom ocu, koji se odrekao vlastite djece, moje bake i unuka, kako bi očuvao svoj položaj i monaški status.

Ja imam dvadeset sedam godina. Prvih petnaest godina sam živjela pored mojih roditelja, oca Filareta i majke, Jevgenije Petrovne Rodionove.

Sjećam se kako nas je, dok smo bili sasvim mali, vladika Filaret (mene, brata Andrjušu i sestru Ljubu su učili da našeg oca tako nazivamo u javnosti) nosio u naručju. Kako nam je, vraćajući se iz inostranstva, uvijek donosio poklone. Ni u čemu nismo oskudijevali.

Mama nas je često vodila kod oca u Egzarhiju, u Puškinskoj ulici br. 36, gdje smo sretali sveštenike i oficire. Ali, za njih mi nismo bili djeca njihovog mitropolita, već samo usvojena djeca njegove „sestre“ – Jevgenije Petrovne Rodionove. One koji su sumnjali u istinitost takvih navoda, moja majka je uvijek razuvjeravala raznim potvrdama iz sirotišta.

Naše djetinjstvo, uprkos bogatstvu, bilo je veoma mučno. Majka nas je nemilosrdno tukla. Ponekad je i od vladike Filareta tražila da joj pomogne. Jednom prilikom, tako je istukao Andrjušu, da je čitavo kupatilo bilo krvavo. Eto tako smo vaspitavani.

Baka nas je štitila, onoliko koliko je mogla. Žalila nas je. Jednom prilikom je naša učiteljica u školi br. 4. u Kijevu (reon Željeznodarožnij), Tamara Ivanovna, vidjela modrice na rukama i tijelu Andreja. Nije mogla da izdrži, i pozvala je majku u školu, rekavši da će je lišiti materinstva zbog okrutnog postupanja s djecom. Ali, kao rezultat svega, učiteljica je prinuđena da napusti školu, jer je majka poznavala ljude koji su joj u tome mogli pomoći. Njima je polazilo za rukom da zataškaju i mnogo ozbiljnija djela…

Mama je poznavala Radu Šerbicku, suprugu prvog sekretara Komunističke partije Ukrajine, koja je vrlo često dolazila da nas posjeti. Sada se druži sa ženama Fokina i Kravčuka. Vladika koristi moju majku za izgradnju poznanstava sa vlastodršcima, da bi kasnije, zahvaljujući tim vezama, ostvarivao vlastite ciljeve. Majka voli da se hvali svojim uticajem, obožava da se slikava sa moćnicima. Zbog toga ih se mnogi i plaše.

Naša vikendica se nalazila u Novosjolki. Tata je kupio tu kuću na ime moje bake Ksenije Mitrofanovne i pretvorio je (naravno, bez dozvole vlasti i bake) u ogromnu dvospratnu kuću. Upravo tada je građena nova zgrada Eparhije, tako da je sav građevinski materijal dolazio pravo sa Puškinske ulice do nas, naravno, bez ikakvih dokumenata i dozvola. Kuća je nikla za tri mjeseca.

Tu smo živjeli dugi niz godina. Vladika je, poslije službe, dolazio, i spavao zajedno sa mojom majkom.

Mi, djeca, pretpostavili smo da bi se tata mogao loše provesti ako bi se to pročulo, pa smo ćutali kao zaliveni. Jednom sam čula kako majka pita tatu: „Miša (građansko ime Filareta), zar se ne plašiš? Mogli bi otkriti da živimo zajedno?“ Na to je vladika odgovorio: „Ne bojim se. Za vjernike sam monah, a za KGB – oženjen čovjek.“

Kada je mamin lični ljekar rekao ocu da se mora pokajati za svoj grijeh, te da ima dokaze da smo mi njegova i djeca Jevgenije Petrovne, on ga je ćutke saslušao i – otpustio. Generalno, svakog ko bi se zainteresovao za njegovu intimu, divljački je progonio. Zato su svi i ćutali, iako su mnogi shvatali pravu prirodu odnosa u našoj porodici. Eto, u takvoj atmosferi tajni, straha i laži mi smo odrastali.

Kada sam odrasla, naravno da sam počela da shvatam da odnosi između moje majke i oca prevazilaze okvire normalnih odnosa između sestre i brata-monaha. Počela sam i da primijećujem moju sličnost sa Filaretom, i shvatila sam da mi, sasvim sigurno, nismo djeca iz sirotišta, već NJIHOVA djeca! (Kasnije, uputila sam zahtjev gradu Sverdlovsku, u čijem sam sirotištu navodno bila, i dobila sam sertifikat da tamo nikad nisam ni registrovana).

Protest protiv laži, premlaćivanja i maltretiranja, kojima nas je majka izlagala, rastao je svakim danom. Slično se osjećala i baka. Jednog dana, ona i brat Andrej, ne mogavši da podnesu dalja poniženja, pobjegli su u Moskvu, kod patrijarha Pimena, sa željom da ispričaju pravu istinu o vladici Filaretu i Jevgeniji. Pimen ih nije primio. Razgovarali su sa nekim minskim vladikom.

Kada su se vratili u Kijev, mama je optužila Andreja za krađu nakita (ona ima ogroman sef sa zlatnim kovanicama, dijamantima i dolarima), i ubrzo je Andrjuša otišao u zatvor. Sada je u Angarsku; tata je potegao veze da ga udalji iz Ukrajine. „Izaći ćeš iz jednog zatvora“, rekao je Andreju, „kako bi ponovo ušao u neki drugi.“

Nije učinio ništa za sina, jer se uvijek plašio gubitka svog položaja, zbog nepobitne činjenice da smo mi njegova djeca. Na kraju krajeva, prema crkvenim zakonima, monasi ne smiju imati ni porodicu ni djecu, pod prijetnjom anateme.

I baka je platila visoku cijenu. Njoj su, potpuno nelegalno, oduzeli kuću u Novosjolki. Svi njeni napori da povrati krov nad glavom bili su uzaludni. Jedan poziv Filareta ili moje majke bili su dovoljni da pravda ostane nedostižna za nas. Baka se konstantno žalila, i postajala je realna opasnost za njihove ciljeve. Budući da sam bila sigurna da joj od paklenog dvojca prijeti opasnost, poslala sam je u Letoniju. Napuštajući Ukrajinu, u kojoj je provela čitav život, plakala je kao dijete.

Svakodnevno posmatram svoju dječicu… Kao i ja, neodoljivo podsjećaju na babu Ženju i djeda Mišu. I, ne mogu da prestanem da razmišljam o tom prokletom grijehu nezajažljive pohlepe koja je zarobila duše mojih roditelja, o tom životinjskom nagonu za sticanje zemaljskih blaga, i niskim strastima, radi kojih su spremni da mentalno i fizički izmuče svoju djecu, unuke i roditelja.

Želim da upozorim sve one koji slijepo štite mog oca Filareta i moju majku. Pogledajte me, pogledajte moju baku, moju djece i muža, sve rođake koje je Filaret proganjao, prognanog muža moje sestre Ljube… Vidite suze i patnje brojnih žrtava terora moje majke i vladike – i razumjećete sve, morate shvatiti koliko su to strašni ljudi.

Moja baka je ovako prokomentarisala svoju kćerku, životnu saputnicu vladike Filareta: „Ja sam kriva pred Bogom, jer sam rodila – đavola!“

Da, moja majka je sušto ovaploćenje đavola, sa stidom ću se složiti. Bez griže savjesti, ona falsifikuje sve podatke i dobija neophodna dokumenta – uostalom, ona sada, kao vladikina administratorka, vodi računa o milionima, koji se slivaju u crkvenu kasu.

Ona je, bez dozvole njenog prvog muža, nas, Filaretovu djecu, registrovala kao njegovu. Kćerku iz drugog braka moje sestre Ljube je zavela na ime njenog prvog muža (naravno, bez saglasnosti drugog). Jevgenija Petrovna se, po savjetu vladike, odrekla svoje majke da bi kasnije postala „kćerka“ njegove majke, a time i „sestra Filareta“.

Ovo su samo tri primjera mahinacija Jevgenije Petrovne, odnosno moći novca u rukama moje majke. Vladika Filaret je takođe upoznat sa ovim prevarama, ali se i boji, jer ga majka stalno plaši mogućnošću razotkrivanja.

Baka i ja smo pisali o svemu ovom novom patrijarhu Ruske pravoslavne crkve, Alekseju II. A onda je Filaret prešao u UAPC (UPC-KP), gde je postao zamjenik patrijarha Mstislava, a moja majka sada zapovijeda u novoj crkvi. Vidim kako vjernici UPC sada stradaju od zuluma Filareta i moje majke, kako vladika putuje po Ukrajini, otima hramove, opet čujem da majka prijeti arhijerejima UPC, i zato ne mogu da ćutim. Neka svi saznaju strašnu istinu o mojim roditeljima.

„Krv“ mučeništva ovih i budućih žrtava muči moje srce.

Spremna sam da idem na sud da dokažem istinitost mojih navoda, da dokažem krvno srodstvo sa vladikom Filaretom. Jer ja, Vjera, rođena sam kćerka Filaretova, prema svim ljudskim zakonima!

Apelujem na tebe, oče moj i vladiko: pruži ruke ka svojim unucima, kćerki i baki, i vrati im kuću. I neka ti ljudi oproste tvoja sagrešenja. Uvijek ću vjerovati i nadati se da ćeš se jednog dana probuditi, otrgnuti od majkinog zlokobnog uticaja, i doći kod nas. Mi ćemo te prihvatiti, bez obzira na sve.

Za sada, neka svi ljudi pročitaju ovu moju ispovijest. Možda među njima postoji i osoba koja može pozitivno uticati na tebe…

„Vjera, udata Medvjed,

rođena kćerka bivšeg egzarha UPC Filareta (Denisenko).

Riga-Kijev, 4. septembra 1992.

Izvor: Pres-služba UPC-a/Infomedia Balkan