Ovo je Tužba protiv Vlade i institucija Srpske i svi detalji zloupotreba u pokušaju otimanja Alumine (II dio)
Drugi dio Tužbe koju je nadležnom Sudu podnio advokat Vladimir Milošević protiv Vlade Republike Srpske i instirucija zbog zloupotreba, kriminala i nezakonitih radnji prilikom pokušaja predaje Alumine i Fabrike glinice Birač u stečaju kompaniji PAVGORD. Iz Tužbe i obrazloženja se jasno vidi koji su zakoni prekršeni i kakva je uloga korumpiranih političara u kriminalnim radnjama.
IV. RAZLOZI NIŠTAVOSTI PRAVNIH POSLOVA IZMEĐU PAVGORDA I TUŽENIH
Imajući u vidu sve naprijed iznijeto u pogledu apsolutne ništavosti Zaključka koji je donijela Vlada RS, a što dalje implicira na nepostojanje njegovo pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu Birača i Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca Birača, iz istih razloga je i svaki ponaosob ugovor o ustupanju potraživanja koji je svaki od Povjerilaca zaključio sa Pavgordom takođe apsolutno ništav, te samim tim i bez pravnog dejstva na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca Birača, kao i na stečajnu masu Birača.
Naime, u kontekstu stupanja države i imaoca javnih ovlašćenja u građansko-pravne odnose potrebno je istaći da javno i privatno pravo se u praktičnom smislu ne mogu sagledavati kao suprotstavljeni dijelovi pravnog sistema, već je njihov međusobni odnos upotpunjujući.
Karakterističan primjer ovog stanovišta su upravni ugovori (ugovori o javnim nabavkama, ugovori o koncesiji, ugovori o javno-privatnom partnerstvu, itd).
Upravni ugovor je dvostrano obavezujući pisani akt koji zaključuju organ uprave i stranka (fizičko ili pravno lice), onda kada je to zakonom određeno i kojim se stvara, mijenja ili ukida upravni odnos u određenoj upravnoj stvari. Predmet takvog ugovora i njegova sadržina ne smije biti protivna javnom interesu, ni pravnom interesu trećih lica.
Međutim, ugovori o ustupanju potraživanja koje su zaključili Pavgord i Povjerioci po svojoj prirodi nisu upravni ugovori, jer ovakav vid pravnog posla u konkretnom slučaju, tj. javno-privatnog partnerstva nije predviđen zakonom, pa su samim tim i ništavi jer su zaključeni suprotno prinudnim propisima i javnom poretku.
Takođe, zaključenjem ovih i ovakvih ugovora, Povjerioci su na Pavgorda de facto i de jure prenijeli javnopravna ovlaštenja tako da Pavgord postaje nosilac javnopravnih ovlašćenja (naplaćuje poreze, naplaćuje struju […?] i sl.), što nije i ne može biti, imajući u vidu član 6. Zakona o republičkoj upravi, koji propisuje da se pojedini poslovi uprave zakonom mogu povjeriti jedinicama lokalne samouprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i drugim organizacija.
Dokaz: Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između Ministarstva finansija Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča dana 02.08.2022. godine, OPU-3115/2022;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između REPUBLIKA SRPSKA, MINISTARSTVO FINANSIJA, PORESKA UPRAVA i „Pavgord“ d.o.o. Foča dana 02.08.2022. godine, OPU broj 3113/2022;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između REPUBLIKA SRPSKA, MINISTARSTVO FINANSIJA, PORESKA UPRAVA i „Pavgord“ d.o.o. Foča dana 02.08.2022. godine, OPU broj 3114/2022;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča dana 05.08.2022. godine, OPU broj 1175/22;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča dana 05.08.2022. godine, OPU-3196/2022;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između ustupioca JU ‘’Vode Srpske’’ a.d. Bijeljina, koji ugovor nije dostupan tužiocu u vrijeme sastava ove tužbe, sa prijedlogom sudu da isti pribavi od ustupioca po službenoj dužnosti shodno članu 135. ZPP-a;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između ustupioca ‘‘Vodovod i Komunalije’’ a.d. Zvornik i Pavgord doo Foča, koji ugovor nije dostupan tužiocu u vrijeme sastava ove tužbe, sa prijedlogom sudu da isti pribavi od ustupioca po službenoj dužnosti shodno članu 135. ZPP-a;
Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između ustupioca Mješoviti Holding „ERS“ – MP a.d. Trebinje – ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina i Pavgord doo Foča, koji ugovor nije dostupan tužiocu u vrijeme sastava ove tužbe, sa prijedlogom sudu da isti pribavi od ustupioca po službenoj dužnosti shodno članu 135. ZPP-a;
Premda se ovdje može pretpostaviti da cilj Povjerilaca nije prenos javnog ovlašćenja na Pavgorda, već prenos potraživanja po osnovu istih, bitno je istaći da takav prenos potraživanja bez prenosa mogućnosti da Pavgord vrši javna ovlašćenja i naplaćuje javni (državni dug), nije moguć. Ovo jer potraživanje iz javno-pravnog odnosa koje imaju Povjerioci i dalje biva isto ono potraživanje koje je u stečaju nad Biračem priznato Povjeriocima, a predmetnim ustupanjem istog tog potraživanja u korist Pavgorda, Vlada RS je praktično prenijela javno-pravno ovlaštenje za naplatu tog potraživanja u korist Pavgorda, kao privatno lica, što je apsolutno nedopustivo i zabranjeno.
Dakle, ta prava su nedjeljiva, odnosno lice koje je titular potraživanja po osnovu javnih prihoda ili prihoda po osnovu javnih usluga, ujedno je i titular prava na naplatu tih potraživanja na način kako je to propisano javnim pravom.
S obzirom na navedeno, jasno proizilazi da su ugovori koje su Povjerioci zaključili sa Pavgordom u cjelini ništavi, jer su njihovi predmet i kauza suprotni članu 6. Zakona o republičkoj upravi.
Osim toga, sve i da se radi o upravnim ugovorima, a ne radi se, isti bi takođe bili ništavi jer su zaključeni suprotno proceduri koja je neophodno da bude sprovedena na javan i transparentan način, i kojom se štiti javni interes, prije svega sprječava korupcija. Da bi država i njeni organi uopšte raspolagali javnom imovinom, prvo mora da se obezbijedi procjena te imovine, pa potom da se prodaja javno oglasi kako bi se svim zainteresovanim licima dala šansa da učestvuju (sve i da je to u konkretnom slučaju bilo moguće, a nije), a posljedično kako bi se postigla najpovoljnija cijena.
Međutim, ništa od ovoga nije učinjeno.
(i) Nepostojanje procjene naplativosti potraživanja
Zaključkom Vlade RS kojim se obavezuju Ministarstvo finansija kao i Poreska uprava, te se preporučuje ostalim Povjeriocima da zaključe ugovore o ustupanju potraživanju sa Pavgordom, kao i u predmetnim ugovorima, niti u jednom dijelu nije navedeno da je Vlada RS, odnosno da su sami Povjerioci obezbijedili procjenu naplativosti svakog pojedinačnog potraživanja koje imaju prema Biraču, već je suprotno ovome navedeno da ponuda za otkup potraživanja glasi na nominalni iznos potraživanja naveden u tabeli utvrđenih potraživanja u stečajnom postupku Birača.
Naime, Poreska uprava ima priznato razlučno pravo u stečaju nad Biračem, odnosno potraživanje obezbijeđeno hipotekom, te da sam Zakon o stečaju ne reguliše situaciju raspolaganja razlučnim potraživanjem ukoliko se u ulozi razlučnog povjerioca pojavljuje javna ustanova, sud bi cilju popunjavanja pravnih praznina kroz tumačenje normi trebalo da primijeni objektivno funkcionalno, odnosno ciljno tumačenje normi koje se zasniva na saznanju cilja odnosno ciljeva norme, te na argumentu da će konkretna odluka biti u skladu sa ciljem ili ciljevima primjenjivih propisa.
U prilog tome da bi trebalo da se primijeni ciljno tumačenje u konkretnom slučaju govori i činjenica da se prilikom primjene ciljnog tumačenja obuhvaćeni i drugi faktori kao što su vrijednosti i interesi koje štiti pravni akt u kojem se nalazi norma ili temeljnih vrijednosti pravnog sistema kao što je na primjer zaštita javne svojine.
U konkretnom slučaju sud je dužan da prepozna da se radi o pravnoj praznini, te da istu popuni putem analogije imajući u vidu isti ratio legis, odnosno cilj koji se želi postići ograničenjem raspolaganja nepokretnostima u javnoj svojini, a koji se sasvim očigledno može i mora izjednačiti sa raspolaganjem razlučnog (imovinsko-pravnog) potraživanja u korist Republike Srpske, s obzirom da je ovo potraživanje de facto i de iure javna svojina.
S obzirom na naprijed navedeno, sud bi trebao primijeniti član 348. Zakona o stvarnim pravima, koji između ostalog, predviđa da se nepokretnostima u svojini Republike Srpske i jedinica lokalne samouprave može raspolagati samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
Dakle, nejasno je na koji način je Poreska uprava uopšte mogla da prenese svoje vlastito razlučno pravo na Pavgorda, sve i da je takav pravni posao zakonom i bio dozvoljen, a nije, prije nego što je:
(i) Pribavila procjenu vrijednosti takvog razlučnog prava, izvršenu od strane ovlašćenog procjenitelja;
(ii) Raspisala javni oglas u vezi sa prodajom potraživanja;
(iii) Organizovala javno nadmetanje, odnosno javno otvaranje prikupljenih ponuda;
(iv) Donijela odluku o najboljem ponuđaču.
U odnosu na ostale Povjerioce, bitno je ukazati da sve i da su pojedinačni zaključeni ugovori sa Pavgordom valjani sa pozitivno-pravne strane, a nisu, sam postupak prometa ovim pravima, i u tom slučaju bio bi nezakonit jer prilikom istog nije postupljeno na isti način kao što je gore navedeno, a sa druge strane, jer nije tražena niti procjena vrijednosti potraživanja od strane stečajnog upravnika stečajnog dužnika, ovdje Birača.
U pogledu navedenog je nejasno na koji način bi Vlada RS, odnosno po njenom nalogu i preporuci Povjerioci, raspolagali potraživanjima čiju naplativost nisu utvrdili, budući da je jasno da u slučaju Birača, vrijednost potraživanja Povjerilaca ne predstavlja i ne može da predstavlja nominalni iznos tih potraživanja.
(ii) Nepostojanje javnog poziva za nadmetanje / dostavljanje ponuda radi otkupa potraživanja
Premda je već opisana apsolutna nezakonitost u postupanju Vlade RS prilikom donošenja Zaključka, imajući u vidu da niti jednim (pod)zakonskim propisom nije predviđena mogućnost donošenja istog kao u konkretnom slučaju, na ovom mjestu se ukazuje sudu da je, sve i da je donošenje istog bilo pravno valjano, a nije, Vlada RS, a potom niti Povjerioci, saglasno „preporuci“ Vlade RS, nisu ispunili osnovni uslov koji se tiče raspolaganja pravom u javnoj svojini.
Naime, u prethodnom izlaganju ove tužbe je u više navrata obrazložena nezakonitost postupanja Vlade RS i Povjerilaca, a koja se ogleda u apsolutnoj netransparentnosti cjelokupnog postupka koji je prethodio donošenju Zaključka i zaključenju pobijanih ugovora. Upravo iz ovog razloga nije jasno kojim metodima su se Vlada RS i Povjerioci vodili prilikom razmatranja dostavljenih ponuda za otkup potraživanja Povjerilaca.
Pored nezakonitosti u postupanju Vlade RS koja je u odnosu na Ministarstvo finansija i Poresku upravu prihvatila ponudu Pavgorda, i nametnula obavezu zaključenja posebnih ugovora o ustupanju potraživanja prema Biraču Pavgordu, ovdje se mora istaći i da je Vlada RS u ime svih ostalih Povjerilaca, pored Ministarstva finansija i Poreske uprave, prihvatila ponudu Pavgorda a potom „preporučila“ zaključenje posebnih ugovora o ustupanju potraživanja.
Naime, ukazivanja radi, Uredbom o načinu procjene, uslovima i načinu prodaje i davanja u zakup nekretnina i naplati potraživanja kojim upravlja Fond za upravljanje nekretninama i potraživanjima u vlasništvu Republike Srpske, a koja definiše na koji način se zakonito može obaviti prodaja ovakvih nekretnina i potraživanja, u članu 2. propisuje da se prodaja i davanje u zakup nekretnina kojima upravlja ovaj fond, a koje su u vlasništvu Republike Srpske, vrši javno, na način koji obezbjeđuje najbolju zaštitu interesa Republike Srpske i tog fonda, kao i punu informisanost potencijalnih kupaca.
Gotovo identično je propisano i članom 348. Zakona o stvarnim pravima, te je navedeno da se nepokretnostima u svojini Republike Srpske i jedinica lokalne samouprave može raspolagati samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni. Dakle, imajući u vidu da se ovdje radi o javnom potraživanju, dakle potraživanju Republike Srpske, kao i potraživanju preduzeća sa većinskim državnim kapitalom – pružalaca javnih usluga, Povjerioci su bili dužni da postupak prometa ovakvog potraživanja, sve i da je isti dozvoljen, a nije, sprovedu javno, tako da isti bude u interesu države odnosno u javnom interesu kao i u interesu građana Republike Srpske.
Da su Vlada RS i Povjerioci postupali apsolutno nezakonito i suprotno javnom interesu, a u korist privatnog interesa – Pavgorda, jasno može da se zaključi iz činjenice gdje je Vlada RS, a takođe i većina Povjerilaca već jednom odlučivala i postupala po istom činjeničnom i pravnom stanju, a tiče se potraživanja po osnovu javnih prihoda u odnosu na „Žitopromet“ AD iz Bijeljine.
Naime, u toku stečajnog postupka protiv “Žitopromet” AD iz Bijeljine, Vlada RS dala je saglasnost Poreskoj upravi Republike Srpske da svoja potraživanja u “Žitoprometu” AD iz Bijeljine proda na javnom konkursu.
Po istoj matrici kao i u slučaju potraživanja prema Biraču, Vlada RS je i ostalim republičkim institucijama „preporučila“ zaključenje ugovora o ustupanju potraživanja, a to se prije svega odnosilo na “Institut za javno zdravstvo”, “Elektro Bijeljinu”, “Vode Srpske” i “Službeni glasnik RS”.
Međutim, iako je prenos potraživanja po osnovu javnih prihoda u postupku stečaja „Žitoprometa“ AD Bijeljina takođe nezakonit (jer je protivan prinudnim propisima i javnom poretku), za razliku od postupka ustupanja potraživanja prema Biraču, kod ustupanja potraživanja u odnosu na „Žitopromet“ AD Bijeljina je bar bio objavljen javni konkurs.
Dokaz: Odluka o davanju saglasnosti za ustupanje potraživanje u stečajnom postupku koji se sprovodi nad „Žitopromet“ AD Bijeljina, broj:04-01-012-2-1352/20;
Izvod sa internet stranice portala Capital.ba u vezi sa prodajom potraživanja „Žitopromet“ AD Bijeljina;
Isto tako, Odlukom o davanju saglasnosti na ustupanje potraživanja u stečajnom postupku koji se sprovodi nad Fabrikom šećera Bijeljina A.D. Velika Obarska, Vlada RS je dala saglasnost Poreskoj upravi Republike Srpske da sprovede postupak javne konkurencije za ustupanje priznatih i razlučnih potraživanja u stečajnom postupku broj 59 0 St 028666 15 St, koji se sprovodi nad Fabrikom šećera Bijeljina a.d. Velika Obarska.
Dokaz: Odluka o davanju saglasnosti za ustupanje potraživanje u stečajnom postupku koji se sprovodi nad Fabrikom šećera Bijeljina A.D. Velika Obarska;
Kako se fundamentalni propisi Republike Srpske, propisi koji se prije svega tiču javnog poretka, nisu mijenjali u posljednje dvije godine, jasno je da je Vlada RS u najmanju ruku postupala neprincipijelno, pored toga što je postupala, samovoljno, nezakonito i suprotno javnom poretku i javnom interesu, a u korist privatnog interesa.
Imajući u vidu da Povjerioci nisu čak ni proveli postupak javne prodaje, uz oglašavanje o javnoj prodaji potraživanja svakog od Povjerilaca u odnosu na svoje pojedinačno potraživanje, potom javnog prikupljanja ponuda, a nakon toga i javnog razmatranja ponuda i prihvatanja odnosno neprihvatanja istih, više je nego evidentno da su Povjerioci prilikom zaključenja pobijanih ugovora o ustupanju potraživanja postupili suprotno javnom porektu jer su prekršili osnovna načela Ustava, ali i odredbe zakona kojima se štiti javni poredak.
(iii) Ugovori su zaključeni suprotno prinudnim propisima i javnom poretku, te se spornim ugovorima pokušava iz javnog prava izvlačiti obligaciono pravo, što je u konkretnom slučaju apsolutno zabranjeno
Interes društveno-političke zajednice nije nužno istovjetan interesu privatnih (fizičkih ili pravnih) lica.
Međutim, onda kada se interesi podudaraju, pristupa se javno-privatnom partnerstvu, i kao što smo već naveli, u tom slučaju se zaključuju upravni ugovori kojima se na privatno lice prenose javna ovlašćenja. Da bi uopšte došlo do prenosa javnih ovlašćenja na privatna lica, potrebno je da to bude i eksplicitno propisano zakonom.
U konkretnom slučaju nijedan zakon ne propisuje mogućnost prenosa potraživanja po osnovu javnih prihoda, odnosno javnih usluga, sa države, odnosno imaoca javnih ovlaštenja kao titulara tog prava, na privatno lice.
Naime, potraživanja proistekla iz dospjelih, a neplaćenih potraživanja po osnovu poreza, doprinosa, naknada za vode i električnu energiju i priznata u stečaju nad Biračem nesporno su potraživanja republičkih i drugih institucija i preduzeća Republike Srpske po osnovu javnih i drugih prihoda iz vršenja javnih i komunalnih djelatnosti. Već zbog toga, proističe da potraživanja koja se imaju ustupiti uz naknadu Pavgordu predstavljaju javne prihode (dažbine i naknade) kao i prihode iz vršenja javnih i komunalnih djelatnosti, i samim tim ne mogu biti predmet ustupanja, usljed neprenosivosti prava koja potiču iz javno-pravnog odnosa.
Članom 436. stav 1 ZOO propisano je da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.
Međutim, u konkretnom slučaju se na prenos potraživanja ne mogu primijeniti norme obligacionog prava, jer obaveza plaćanja javnih i drugih prihoda ne proističe iz obligaciono-pravnog odnosa, već iz odredaba javnog prava, odnosno odluka organa uprave i javnih preduzeća koji svoje odluke donose na bazi imperativnih propisa javnog prava. Stoga se u konkretnom slučaju radi o javno-pravnom odnosu između države i pojedinca, te se norme obligacionog prava ne mogu primijeniti.
Drugim riječima, odredbe člana 436. ZOO upravo na jedan sveopšti način govore o tome da Vlada RS i republički organi uprave, javna preduzeća i društva sa većinskim državnim kapitalom koja vrše javne usluge nisu ovlašteni ustupiti predmetno potraživanje privatnom licu, dok odredbe mnogih posebnih zakona koje su navedene u ovoj tužbi to samo dodatno potvrđuju. .
Isto tako, porezi, doprinosi, naknade i druge dažbine, ne prikupljaju se za potrebe Vlade RS, Ministarstva finansija, Poreske uprave, ustanova i/ili fondova čiji je osnivač Vlada RS, već za potrebe budžeta Republike Srpske, da bi se kasnije raspoređivala shodno utvrđenim budžetskim pozicijama za konkretnu fiskalnu godinu. Ta potraživanja nisu potraživanja tuženih per se, već potraživanja države kao Ustavom uređene društvene zajednice i predstavljaju javnu svojinu, a ne lična sredstva, odnosno imovinu tuženih. Tuženi su samo u funkciji državnih povjerilaca – nosioca javnih ovlašćenja na naplatu potraživanja, a ultimativni beneficijar tih potraživanja je država, odnosno njen budžet.
Ovo se jasno zaključuje i iz odredbe člana 62. Ustava Republike Srpske kojim je propisano da:
Republika i opština budžetom utvrđuju javne prihode i javne rashode.
Sredstva budžeta su porezi, takse i drugi zakonom utvrđeni prihodi.
Ovo se jasno zaključuje i iz člana 66. stav 1. Ustava Republike Srpske kojim je propisano da:
Prava i dužnosti Republike vrše Ustavom određeni republički organi.
Naprijed navedeno znači da Pavgord ne može da vrši prava Republike.
Isto tako, članom 67. stav 1. i stav 2. Ustava Republike Srpske propisano je da:
Republički organi, u okviru Ustavom utvrđenih prava i dužnosti Republike, utvrđuju politiku, donose i izvršavaju zakone, druge propise i opšte akte, vrše zaštitu ustavnosti i zakonitosti.
Organima i organizacijama u opštinama može se povjeriti izvršavanje zakona i ostalih propisa i opštih akata iz okvira prava i dužnosti Republike.
Dakle, povjeravanje izvršavanja zakona i ostalih propisa (u konkretnom slučaju naplate potraživanja) može se povjeriti republičkim organima, odnosno organima i organizacijama u opštinama, a ne Pavgordu ili bilo kom drugom privatnom licu.
Ustav je tu jasan i nedvosmislen i sa tim nema kompromisa.
Rezimirajući navedeno, Tužilac ukazuje da potraživanja Povjerilaca u konkretnom slučaju ne mogu da se prenesu iz sljedećih razloga:
1. Radi se o javnim i drugim prihodima koji nisu u pravnom prometu i njima imaoci javnih ovlašćenja i pružaoci javnih usluga ne mogu slobodno da raspolažu, u smislu da pravo na njihovu naplatu prenose na privatna lica, ili samostalno odlučuju da li će ta potraživanja da naplate ili neće;
2. Pošto se radi o javno-pravnom odnosu između imaoca javnih ovlašćenja, odnosno pružaoca javnih usluga i privatnog lica po osnovu naplate javnih prihoda i naknada, a sve u vršenju prava Republike Srpske, odnosno javnih usluga, u konkretnom slučaju je pravno nemoguće koristiti institute privatnog prava, jer se naplata javnih prihoda vrši isključivo u zakonom propisanoj proceduri i to od strane imaoca javnih ovlašćenja;
3. Kada se radi o spornim potraživanjima, nema niti može da bude obligacionog odnosa između tuženih i Pavgorda, jer se potraživanja po osnovu javnih prihoda i naknada povodom pružanja javnih usluga ne mogu smatrati stvarima u prometu, niti ugovori kojima se ta potraživanja prenose mogu predstavljati izvor obligacije, s obzirom da se potraživanja tiču obaveza građana Republike Srpske iz javnog prava koji su imperativnim normama obavezani na plaćanje dažbina, naknada i drugih budžetskih sredstava. Dakle, potraživanja po osnovu javnih prihoda ne potiču iz ugovora, naknade štete, neosnovanog obogaćenja, jednostranih izjava volje, poslovodstva bez naloga i drugih obligacija, već originiraju iz kogentnih normi javnog prava kojima se štiti javni interes i omogućava funkcionisanje države, dok Povjerioci predstavljaju samo instrument naplate tih potraživanja. Povjerioci su po sili zakona dobili ovlašćenja da u ime i za račun države naplaćuju javne prihode. Zato se u konkretnom slučaju i radi o državnim povjeriocima, tj. povjeriocima koji u ime i za račun države naplaćuju javne prihode, a sâmo potraživanje je vezano za ličnost (državu) i nije prenosivo na privatna lica.
4. Shodno tome, naplatu javnih prihoda može da vrši samo imalac javnih ovlašćenja (kako je eksplicitno propisano članovima 51, 52, 53, 54 i 62. Zakona o poreskom postupku), i u tom smislu imalac javnih ovlašćenja donosi odluke o prinudnoj naplati koje predstavljaju javne i izvršne isprave. Dakle imalac javnih ovlašćenja ne mora da dokazuje svoja prava pred sudom opšte ili posebne nadležnosti, već on svoja prava na razrezivanje i naplatu javnih prihoda u ime i za račun države crpi iz kogentnih normi, a zloupotrebu ili pogrešnu primjenu prenetih javnih ovlašćenja koriguje sud u upravnom sporu koji pak odlučuje o pravima i obavezama stranke u upravnom postupku, a ne o pravima imaoca javnih ovlašćenja.
Dakle, kada Poreska uprava naplaćuje porez, ili kada PIO fond naplaćuje doprinose, ne čini to za sebe i svoj račun, već za državu i državni budžet, pa shodno Zakonu o budžetskom sistemu Republike Srpske ta sredstva se raspoređuju budžetskim i drugim korisnicima radi normalnog funkcionisanja države.
Međutim, osim što Zaključkom Vlade RS dolazi do apsolutne zamjene uloga gdje se prvo Vlada RS neosnovano javlja kao titular prava koja nema, takođe se Vlada RS u ime imaoca javnih ovlašćenja odriče njihovih zakonom propisanih ovlašćenja u pogledu naplate potraživanja po osnovu javnih prihoda, i to u korist privatnog lica, što je uvod u anarhiju i urušavanje državnog aparata i sistema vlasti. Da bi potom i vršioci javnih ovlašćenja, ovdje tuženi, pobijanim ugovorima i prenosu potraživanja prenosili svoja ovlašćenja, tj. potraživanja koja zapravo i nisu njihova već državna, na Pavgord kao privatno lice, što je nedopušten pravni posao, jer osim što nije propisan zakonom, on je i suprotan javnog poretku.
Navedeno nije ni sporno kada se uzme u obzir člana 2. stav 2. pobijanih ugovora gdje je definisano da
Na dan isplate Naknade, Prijemnik stupa u statusni položaj Ustupioca, sa istim obimom prava i procesnim položajem.
Naprijed navedeno znači da su pobijani Ugovori o ustupanju potraživanja apsolutno u suprotnosti sa načelima obligacionog prava, konkretno članu 10. ZOO-a, kojim je propisano da strane u obligacionim odnosima bivaju slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Kako u konkretnom slučaju prvo Vlada RS raspolaže pravima koja nema, pa potom Povjerioci na Pavgord prenose prava koja su po svojoj prirodi neprenosiva, jer su isključivo vezana za imaoce javnih ovlašćenja, te kako u konkretnom slučaju potraživanja ni ne potiču iz obligacionih odnosa, niti potraživanja koja se prenose postoje kao rezultat volja ugovornih strana, niti su u vezi sa obligacionim pravom kao institutom privatnog prava, u tom smislu su Ugovori o prijenosu potraživanja ništavi, jer ono što je predmet tih ugovora ne može da bude predmet obligacionog prava.
Dakle, Ugovori o ustupanju potraživanja su zaključeni protivno članu 436. ZOO-a, koji predstavlja imperativnu normu jer zabranjuje prenos potraživanja koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga, u ovom slučaju potraživanja republičkih organa uprave i javnih preduzeća Republike Srpske koja predstavljaju javne i druge prihode iz vršenja javne djelatnosti, i koja potraživanja su proistekla iz poreza, doprinosa, naknada za vode i električnu energiju.
Saglasno sa citiranom zakonskom odredbom, kod ugovora o cesiji dolazi samo do promjene povjerioca u obligaciono-pravnom odnosu, ali se pravni osnov i predmet ustupljenog potraživanja ne mijenja. Stoga prijemnik, kao novi povjerilac, ima prema dužniku ista prava koja je imao ustupilac kao raniji povjerilac, prema istom dužniku. U protivnom, promjenom osnova ili predmeta potraživanja, saglasno sa odredbom člana 348 stav 1 ZOO, došlo bi do prenova obaveze.
Kako su osnov i predmet potraživanja javni prihodi i naknade iz javnih usluga, stoga krajnji povjerilac takvih potraživanja nikako ne može da bude privatno lice, u ovom slučaju Pavgord.
Ako bi privatno lice bilo titular tih potraživanja, onda bi to značilo da je privatno lice i titular prava naplate potraživanja nastalih na bazi odluke imaoca javnih ovlašćenja donijete na osnovu zakona (a ne na bazi ugovora ili drugi obligacionopravni način) i čija naplata se vrši prinudnim putem uz prijetnju sile (kažnjavanja) ili oduzimanjem i/ili ograničavanjem pojedinih prava.
Najbolji dokaz za to je činjenica da je Poreska uprava u postupku naplate javnih prihoda na bazi odluke o naplati poreza upisala hipoteku na imovini Birača, što je prosto nemoguće za privatno lice koje je subjekt građanskog prava i koje može da postane hipotekarni povjerilac samo na osnovu volje hipotekarnog dužnika. U konkretnom slučaju se Poreska uprava u vršenju svojih javnih ovlašćenja i na bazi sopstvene odluke upisala kao hipotekarni povjerilac zbog poreskog duga Birača (bez volje Birača), te je jasno da se radi o javnom pravu koje je sada nezakonito prenijeto na Pavgord kao lice građanskog prava.
Dakle, odnos javnog prava prema pojedincu ili kolektivu značajno se razlikuje od odnosa iz privatnog (građanskog) prava, jer kod javno-pravnog odnosa :
(i) nema slobode volje „stranaka“ i dispozicije;
(ii) stranke nisu ravnopravne;
(iii) nema jednakosti uzajamnog davanja;
(iv) sankcije za neispunjenje poreskih obaveza su i imovinske i personalne, a često i krivičnopravne;
(v) u poresko-pravnom odnosu važi PRINCIP NEPRENOSIVOSTI PRAVA I OBAVEZA; i
(vi) zaštita poreskog zahtjeva se ostvaruje po službenoj dužnosti i ne zavisi od volje poreskog (državnog) povjerioca.
Ovo se isto odnosi i na doprinose, naknade i druge javne prihode, ali u najvećem dijelu i na naknade po osnovu vršenja javnih usluga, jer se i javne usluge vrše i naplaćuju shodno republičkim ili propisima lokalne samouprave, odnosno odlukama državnih organa ili organa lokalne samouprave.
Suprotno navedenom, Vlada RS i Povjerioci, zajedno sa Pavgordom, žele da iz javnog prava izvuku obligaciona prava, što je zabranjen pravni posao, jer se javna ovlašćenja mogu prenijeti na subjekte privatnog prava samo i isključivo putem zakona (npr. notarska služba) ili Ustava (na republičke i opštinske organe i organizacije), a jedini slučaj kada može doći do ukrštanja javnog i privatnog (obligacionog) prava jesu upravni ugovori (koncesije, javne nabavke i slično), što ovdje nije slučaj.
Kako je u pitanju odnos iz javnog prava, i kako samo država ima monopol na sili, i taj monopol prenosi na imaoce javnih ovlašćenja, na taj način su samo imaoci javnih ovlašćenja (kao državni povjerioci) u mogućnosti da naplatu potraživanja vrše pod prijetnjom sile ili ograničenjem prava dužnika (npr. upisom zaloge/hipoteke na imovini dužnika, blokadom računa i slično), te je stoga apsolutno jasno da se potraživanje po osnovu javnih prihoda ne može ustupiti nijednom privatnom licu.
Drugim riječima, prijenosom potraživanja po osnovu javnih prihoda na privatno lice bi se prenijela i javna ovlašćenja, što je suprotno kako zakonima Republike Srpske, tako i Ustavom Republike Srpske kojima su definisane osnove društveno-političkog i ekonomskom uređenja države.
U tom smislu, Ugovori o ustupanju potraživanja su protivni i članu 47. ZOO-a, jer kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen i neodrediv, smatra se da je ‘’ugovor’’ ništav. Prodaja neprenosivih potraživanja apsolutno nije moguća, niti je dopuštena, pa su pobijani ugovori i zbog tih razloga ništavi, jer se njima krše prinudni propisi.
Naprijed navedena pitanja su bazična i o njima ne bi smjelo biti ni dileme, jer u smislu spornog potraživanja iz pobijanih ugovora, povjerilac poreskih obaveza, obaveza iz penzijsko-invalidskog osiguranja, doprinosa za zdravstveno osiguranje i naknada za električnu energiju i vodne doprinose, bio bi Pavgord, što je naprosto nemoguće i samo po sebi nedozvoljeno, pa čak i apsurdno. Zapravo, ako bi se takvo nešto dozvolilo, onda bi Pavgord bio na istom nivou na kojem je država, imao bi javna ovlašćenja (da naplaćuje javne prihode), što je pravno nemoguće, ali prije svega nedopustivo i predstavlja opasan presedan.
Dakle, kao što npr. ni banka ne može da ustupi nekom trećem licu svoje potraživanje koje ima prema fizičkom licu, jer se to protivi prirodi samog potraživanja i društveno-političkom interesu (javnom poretku) s obzirom na zaštitu potrošača, isto tako ni država, odnosno njeni organi, ne mogu da ustupe potraživanja po osnovu javnih prihoda trećem licu, baš upravo iz tih istih razloga, zaštite građana.
Isto tako, činjenica da su potraživanja priznata u stečaju ne znači da je na taj način izmijenjena njihova pravna priroda i osnov. To su i dalje potraživanja po osnovu javnih prihoda i javnih usluga, a priznavanjem u stečaju, ona su samo postala nesporna.
Naime, članom 2. stav 1. tačka a) Zakona o poreskom postupku Republike Srpske propisano je da je ‘’porez svaka obaveza plaćanja koju je poreski obveznik dužan da uplati u korist budžeta Republike Srpske, opština, gradova i fondova, koja predstavlja nepovratno, prinudno davanja, a obuhvata poreze, doprinose, takse i naknade’’.
Dakle, prihodi od poreza su izvorni prihod budžeta Republike Srpske i shodno tome su neprenosivi na treća lica. Potraživanje po osnovu nenaplaćenih javnih prihoda potiče iz djelatnosti koja je povjerena republičkom organu uprave, odnosno javnom preduzeću kada se radi o javnim uslugama, a to podrazumijeva da samo taj republički organ uprave, odnosno to javno preduzeće može da naplaćuje predmetna potraživanja, odnosno da drugi subjekti kojima nije povjerena naplata potraživanja javnih prihoda ne mogu da obavljaju tu djelatnost.
S druge strane, kada je u pitanju naplata potraživanja po osnovu javnih prihoda, dužnik plaćanja može da bude treće lice (supsudijarni ili solidarni dužnik), ali povjerilac uvijek mora da bude organ kojem su povjerena javna ovlašćenja da vrši naplatu javnih prihoda.
Da Vlada RS nije mogla u ime Poreske uprave (i ostalih povjerilaca) da odlučuje, a pogotovo da odluči da ustupi Pavgordu obaveze proistekle iz poreskih potraživanja, govori i član 12. Zakona o poreskom postupku, kojim su precizno definisane nadležnosti Poreske uprave. Kako ni sama Poreska uprava u smislu tog člana nije nadležna (jer je to zabranjeno po svojoj pravnoj prirodi) da prodaje trećim licima potraživanja nastala iz dospjelih, a neplaćenih poreskih obaveza, tim prije ni Vlada RS takvo ovlaštenje nema, niti može odlučiti i zadužiti Poresku upravu da postupi protivno njenim nadležnostima.
Kao što Vlada RS nije mogla odlučiti da proda potraživanja Poreske uprave u korist Pavgorda, tako nije mogla odlučiti ni da proda potraživanja Fonda PIO ili Fonda zdravstvenog osiguranja Pavgordu, zbog istih naprijed navedenih razloga.
Iako je u odnosu na druge tužene Vlada RS Zaključkom dala ‘’preporuku’’ prodaje potraživanje u korist Pavgorda, takva preporuka je zbog naprijed navedenih razloga takođe nezakonita, kao što su nezakoniti i ništavi Ugovori o ustupanju potraživanja koje su Fond PIO ili Fond zdravstvenog osiguranja zaključili sa Pavgordom.
Dalje, članom 9. stav 2. tačka 1. i 3. i stavovi 3. i 4. Zakona o električnoj energiji propisano je da
(2) U smislu ovog zakona, elektroenergetske djelatnosti su:
1) proizvodnja električne energije,
2) distribucija električne energije i upravljanje distributivnim sistemom,
3) snabdijevanje i trgovina električnom energijom.
(3) Elektroenergetsku djelatnost može da obavlja elektroenergetski subjekt koji ima dozvolu za obavljanje elektroenergetske djelatnosti (u daljem tekstu: dozvola) u skladu sa zakonima kojima se uređuje oblast energetike i ovim zakonom.
(4) Elektroenergetske djelatnosti iz stava 2. ovog člana obavljaju se kao javna usluga ili kao tržišne djelatnosti.
Članom 12. Zakona o električnoj energiji (pod nazivom Javna usluga) propisano je da
(1) Elektroenergetskom subjektu koji obavlja djelatnosti iz člana 9. stav 2. t. 1) i 3) može se odrediti obaveza pružanja javne usluge po regulisanim uslovima, koja će obezbijediti sigurnost snabdijevanja, a koja se može odnositi na redovnost, kvalitet i cijenu usluge, te uslove u vezi sa energetskom efikasnošću i korišćenjem energije iz obnovljivih izvora.
(2) Elektroenergetska djelatnost distribucije električne energije i upravljanja distributivnim sistemom obavlja se kao javna usluga prema uslovima uređenim ovim zakonom.
(3) Obaveza pružanja javne usluge iz stava 1. ovog člana jasno je definisana, transparentna, nediskriminatorska, provjerljiva, vremenski ograničena, pri čemu se postupkom određivanja obaveze pružanja javne usluge garantuje ravnopravnost elektroenergetskih subjekata u pružanju javnih usluga i ne utiče na otvorenost tržišta, te se svim elektroenergetskim subjektima garantuje ravnopravnost pristupa kupcima pod istim uslovima u skladu sa ovim zakonom.
(4) Elektroenergetski subjekti, koji djelatnosti obavljaju kao javnu uslugu na način propisan ovim zakonom, dužni su da obezbijede:
1) sigurnost snabdijevanja električnom energijom,
2) propisani, odnosno ugovoreni kvalitet snabdijevanja električnom energijom,
3) primjenu razumnih, lako i jasno uporedivih, javnih i nediskriminatorskih cijena određenih u skladu sa ovim zakonom,
4) primjenu mjera zaštite životne sredine, zaštitu života, zdravlja i imovine građana, u skladu sa posebnim propisima,
5) primjenu mjera zaštite krajnjih kupaca,
6) druge uslove propisane dozvolom za obavljanje djelatnosti i odlukom kojom je elektroenergetskom subjektu nametnuta obaveza pružanja javne usluge.
Članom 117. stav 2. Zakona o električnoj energiji predviđeno je da ‘’trgovinu električnom energijom može obavljati elektroenergetski subjekt (trgovac) na osnovu dozvole izdate u skladu sa ovim zakonom ili zakonom kojim se uređuje tržište električne energije u Bosni i Hercegovini’’.
Pavgord iskustveno jeste ‘’trgovac’’, ali u smislu citiranih odredaba, on ne može da se bavi niti proizvodnjom, niti snabdijevanjem, niti trgovinom električnom energijom, jer nema dozvole da obavljanje tih poslova, a kako se radi o javnoj usluzi, te kako su potraživanja Elektro-Bijeljine a.d. u stečaju nad Biračem proistekla u vezi sa isporukom električne energije Biraču kao potrošaču električne energije, u tom smislu Birač ne može da bude dužnik prema Pavgordu po tom osnovu.
Samo subjekt kome je povjereno vršenje javne djelatnosti, odnosno pružanja javne usluge može da vrši naplatu ovih usluga (potraživanja). Zbog toga nije moguć prenos potraživanja/prodaja potraživanja po osnovu vršenja usluge snabdijevanja (prodaje električne energije krajnjim kupcima uključujući preprodaju kako je definisano članom 5. Zakona o električnoj energiji) na druga lica kojima ta djelatnost, odnosno vršenje javnih usluga nije povjereno, jer ta lica nemaju pravo da je vrše.
Javno preduzeće, odnosno društvo kome je povjereno vršenje određene komunalne djelatnosti ili javne usluge ne može da ustupa trećim licima njeno vršenje, što se odnosi i na naplatu potraživanja koja ima po osnovu vršenja te komunalne djelatnosti, odnosno javne usluge, jer je naplata potraživanja sastavni dio opisa djelatnosti snabdjevanja električnom energijom, odnosno vršenjem neke druge komunalne djelatnosti (vodovod i kanalizacija).
Dakle, prodaja potraživanja proisteklih iz snabdjevanja i trgovine električnom energijom pripada samo licima kojima se izda dozvola za takve poslovne aktivnosti, što Pavgord zasigurno nema, tim prije jer je njegova osnovna djelatnost u sudskom registru 16.10. testerisanje i blanjanje drveta (proizvodnja rezane građe); impregnacija drveta.
Na isti način na koji Elektro-Bijeljina a.d. nije smjela da postupi po nezakonitom Zaključku i nije smijela da zaključi pobijani Ugovor o ustupanju potraživanja, to nije smjela ni JU Vode Srpske, s obzirom da su prihodi i potraživanja vodnih naknada neprenosivi, a takođe se radi o javnom prihodu u smislu Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske (član 8).
Prema članu 189. Zakona o vodama Republike Srpske obveznici plaćanja tih naknada, u bitnom su, subjekti kojim je izdat određeni ‘’vodopravni akt’’. Dakle, jasno je da se u konkretnom slučaju radi o javnom prihodu – dažbini koju je u skladu imperativnim propisom u obavezi da plati subjekt javnog prava – korisnik javnog dobra, te se u tom slučaju ne radi o privatnopravnom odnosu gdje bi vodna naknada mogla da bude „stvar u prometu“, odnosno u ovom slučaju pravo koje se može prenositi.
Imajući u vidu sve navedeno, prvo je Vlada RS donošenjem Zaključka postupila suprotno prinudnim propisima i javnom poretku, a potom su i ostali tuženi zaključili sa Pavgordom ništave ugovore, pa bi sud iz tog razloga trebalo da utvrdi da su Zaključak i Ugovori o ustupanju potraživanja bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu i Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca Birača, te da svojom odlukom potvrdi nemogućnost prijenosa predmetnih potraživanja, i na taj način stečajnom sudu demonstrira da prijenos potraživanja između tuženih i Pavgorda nije moguć, kako bi stečajni sud donio odluku kojom se odbija izmjena Tabele priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca Birača.
(iv) Postoje ranije zaključeni ugovori o ustupanju potraživanja koja su predmet ugovora čija se ništavost traži ovom tužbom
Tužilac ukazuje na još jedan razlog ništavosti Ugovora o ustupanju potraživanja.
Naime, 22.08.2019. godine zaključeni su pojedinačni Ugovori o ustupanju potraživanja priznatih u stečaju Birača između ovdje tuženih Republika Srpska – Ministarstvo Finansija – Poreska uprava, Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, Elektro-Bijeljina a.d. Bijeljina, Poreske uprave, JU Vode Srpske, kao ustupioca potraživanja, i Batagon International AG, Cug, Švajcarska i Batagon Alumina AG, Cug, Švajcarska, kao prijemnika potraživanja.
Ovi ugovori koji su zaključeni 22.08.2019. godine su ili notarski obrađeni, ili zaključeni u svečanoj formi.
Iako je Vlada Rs javno objavila da je raskinula ugovore sa ovim prijemnicima, odnosno da su ugovore raskinuli Povjerioci, isti su propustili da ih raskinu u zakonom propisanoj formi koja prati formu inicijalnih ugovora. Ovo se naročito odnosi na ugovor Poreske uprave koji je solemnizovan od strane notara.
Imajući u vidu činjenično stanje, kao i citirane odredbe ZOO-a, ugovori koje su tuženi zaključili sa Batagonom ili Batagon Alumina, nisu raskinuti i ne proizvode pravna dejstva iz dva razloga:
Dakle, Povjerioci su imali tri godine da ispoštuju zakonom propisanu formu raskida ugovora u slučaju neplaćanja, a što su svojim nemarom propustili da učine, te su ponovo raspolagali sa potraživanjima, čineći ove ugovore ništavim, jer u pravnom prometu i dalje egzistiraju ugovori sa ranijim prijemnikom iz 2019. godine.
(v) Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između Ministarstva finansija i Pavgorda je ništav jer Ministarstvo finansija nema pravnu i poslovnu sposobnost
Članom 11. Zakona o sistemu javnih službi propisano je da se na osnivanje, organizaciju i rad ustanova primjenjuju propisi koji se odnose na preduzeća.
Član 2. Zakona o privrednim društvima propisuje da su pravne forme privrednih društava ortačko društvo, komanditno društvo, društvo sa ograničenom odgovornošću i akcionarsko društvo, a pored ovih formi posebnim zakonom se mogu odrediti i druge forme.
Članom 8. Zakona o privrednim društvima propisano je da se svojstvo pravnog lica stiče trenutkom upisa u registar poslovnih subjekata.
Članom 12. stav 1. Zakona o republičkoj upravi propisano je da poslove uprave obavljaju ministarstva, republičke uprave i republičke upravne organizacije.
Članom 12. stav 3. propisano je da za obavljanje određenih poslova uprave iz djelokruga ministarstava, a koji zbog svoje prirode, cjelovitosti i načina obavljanja zahtijevaju određenu samostalnost i posebno organizovanje, formiraju se organi uprave u sastavu ministarstava (sekretarijati, zavodi, direkcije, fondovi, agencije i centri).
Članom 12. stav 5. propisano je da su uprave organi koji neposredno izvršavaju zakone i druge propise i odlučuju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica.
Članom 13. stav 1. Zakona o republičkoj upravi propisano je da uprave i upravne organizacije mogu, u skladu sa zakonom, imati svojstvo pravnog lica.
Članom 32. stav 1. tačka 2) propisano je da je republički organ uprave Poreska uprava.
Shodno gore navedenim članovima, nesporno je da svi Povjerioci osim Ministarstva finansija imaju svojstvo pravnog lica, istupaju u pravnom prometu samostalno, imaju svoje organe koji odlučuju o poslovanju i upravljanju imovinom, i za razliku od Ministarstva finansija mogu da zaključuju ugovore.
Članom 54. stav 1. ZOO propisano je da pravno lice može zaključivati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. Stavom 2. istog člana propisano je da ugovor zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana nema pravno dejstvo.
Članom 56. stav 1. ZOO propisano je da za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.
Ministarstvo finansija nema svojstvo pravnog lica, pa samim tim nema ni pravnu ni poslovnu sposobnost.
Shodno članom 12. stav 2. Zakona o republičkoj upravi ministarstva se osnivaju za jednu ili više povezanih upravnih oblasti, zavisno od vrste, značaja i obima tih poslova i potrebe obezbjeđenja strategije razvoja Republike.
Ministarstvo finansija obavlja poslove republičke uprave, međutim za razliku od Poreske uprave ili fondova koji poslove republičke uprave obavljaju u svoje ime i za račun države – Republike Srpske i koji imaju svojstvo pravnog lica, Ministarstvo finansija nema svojstvo pravnog lica i poslove republičke uprave obavlja u ime i za račun države – Republike Srpske, te u pravnom prometu ne postupa samostalno, već pod imenom Republike Srpske.
Dakle, nesporno je da Ministarstvo finansija (kao ni Vlada RS) nema svojstvo pravnog lica, te da je titular prava i obaveza, odnosno u ovom konkretnom slučaju potraživanja Ministarstva finansija prema Biraču, Republika Srpska.
Imajući u vidu činjenicu da Ministarstvo finansija nema svojstvo pravnog lica (kao što to svojstvo nema ni Vlada RS koja je zastupnik Republike Srpske), to formalno-pravno znači da Ministarstvo finansija kao takvo ni ne može da zaključuje bilo kakve pravne poslove, odnosno ne može da zaključuje ugovore.
Posledično, kako Ministarstvo finansija nema pravnu i poslovnu sposobnost, to znači da je Ugovor o ustupanju razlučnih potraživanja u stečajnom postupku zaključen između Ministarstva finansija Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča od dana 02.08.2022. godine, OPU-3115/2022 apsolutno ništav i ne može da opstane u pravnom poretku.
(vi) Nepostojanje bankarskih garancija izdatih u korist svakog pojedinačnog povjerioca
Bankarskom garancijom Nove Banke AD Banja Luka broj 1002992287 za ozbiljnost ponude otkupa potraživanja Ministarstva finansija Republike Srpske, Fonda PIO, Fonda zdravstvenog osiguranja, JU Vode Srpske, Vodovod i komunalije a.d. Zvornik, Elektro-Bijeljina a.d. Bijeljina i Poreske uprave u stečajnom postupku nad Biračem, koja je izdata na iznos od 42.378.785,00 KM, kao korisnik Bankarske garancije navedena je Vlada Republike Srpske („Bankarska garancija“).
Dokaz: Bankarska garancija Nove Banke AD Banja Luka broj 1002992287 od 19.07.2022. godine;
Međutim, Bankarska garancija je ništava i bez pravnog dejstva iz najmanje dva razloga.
a) Vlada RS nema svojstvo pravnog lica i u obligaciono-pravnim poslovima ne može da postupa u svoje ime i za svoj račun, već isključivo u ime i za račun Republike Srpske
Članom 3. Zakona o Vladi Republike Srpske propisano je da Vlada zastupa Republiku Srpsku koja je pravno lice, stara se o zaštiti javnog interesa i u tom smislu vrši prava i dužnosti koje Republika Srpska ima kao osnivač javnih službi, drugih organa i organizacija, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.
Dakle, korisnik Bankarske garancije ni u kom slučaju ne može biti Vlada RS, već Republika Srpska, te je evidentno da ova Bankarska garancija ništava u cjelosti jer je izdata u korist lica koje nema pravnu i poslovnu sposobnost (Vlada RS predstavlja Republiku Srpsku koja ima status pravnog lica).
b) Vlada RS nije povjerilac Birača niti ima priznato potraživanje u stečaju Birača niti prava iz Bankarske garancije može prenijeti na Povjerioce
Članom 1083. stav 1. ZOO propisano je da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
Imajući u vidu da korisnik Bankarske garancije, odnosno Vlada RS nije titular potraživanja koja su ustupljena, već su to Povjerioci, to saglasno gore citiranim odredbama Vlada RS ne može biti korisnik Bankarske garancije.
Dalje, članom 1086. ZOO propisano je da svoja prava iz bankarske garancije korisnik može ustupiti trećem samo sa ustupanjem potraživanja koje je obezbeđeno garancijom i prenosom svojih obaveza u vezi sa obezbeđenim potraživanjem.
Kako Vlada RS nema svojstvo pravno lica i nije subjekt građanskog prava, ona stoga ne može ni prenijeti nikakva prava iz Bankarske garancije na Povjerioce kao ustupioce.
Stoga je bez dejstva i odredba člana 3. Ugovora o ustupanju potraživanja kojom je propisano da U slučaju da Prijemnik ne ispuni obavezu definisanu stavom 1. ovog člana, Ustupilac će pokrenuti proceduru naplate iznosa Naknade… iz Garancije za ozbiljnost ponude broj: 1002992287 od 19.07.2022, garanta „Nova banka“ a.d. Banja Luka, kao sredstva ozbiljnosti ponude Prijemnika.
Drugim riječima, kako je Bankarska garancija izdata po zahtjevu Pavgorda, a u korist Vlade RS, jasno je da bilo ko od Povjerilaca nema ovlašćenja da se poziva na naplatu po ovoj bankarskoj garanciji.
U svakom slučaju kako Vlada RS nema pravnu i poslovnu sposobnost, predmetna bankarska garancija je ništava, odnosno bez pravnog dejstva jer ne postoji korisnik te garancije koji bi mogao da je naplati.
Prema tome, Povjerioci kao ustupioci potraživanja nemaju nijedan kolateral kojim bi obezbjedili izvršenje obaveze od strane Pavgorda, iako se na tome insistiralo sve vrijeme i to je bio jedan od ključnih uslova da Vlada RS donese sporni Zaključak.
Naprijed navedeno jasno i nedvosmisleno ukazuje da je izdavanje Bankarske garancije zapravo jedan fiktivan pravni posao jer je Bankarska garancija izdata samo kako bi se stvorio privid postojanja kakvih uslova za prodaju potraživanja Povjerioca, a u principu posao je već ranije bio dogovoren sa Pavgordom.
Dokaz da je izdavanje bankarske garancije samo fiktivan pravni posao predstavlja i činjenica da je Vlada RS tražila izdavanje bankarske garancije za ozbiljnost ponude na iznos od 100% vrijednosti potraživanja koje se ustupa, što je suprotno dobrim poslovnim običajima s obzirom da se takve garancije izdaju na iznos od maksimalno 20% potraživanja, sve znajući da je Pavgord obezbedio navedena sredstva. Takođe, dokaz da je izdavanje bankarske garancije samo fiktivan pravni posao predstavlja i činjenica da je Pavgord isplatio Povjerioce u cijelosti, tako da je Bankarska garancija jedan pravni akt kojim je pokušano da se sakriju nepravilnosti u radu Vlade RS i Povjerilaca i stvori privid zakonitosti u radu. Drugim riječima, kod pravnih poslova koji se tiču ustupanja potraživanja, bankarska garancija nema funkciju, jer se samim ugovorom definiše da prenos potraživanja stupa na snagu danom isplate naknade za ustupljeno potraživanje, pa činjenica da primalac potraživanja nije ispunio svoju obavezu, ili je djelimično ispunio nije od uticaja na promjenu povjerioca.
Sve ovo ukazuje na organizovano kršenje Ustava i zakona, te stavljanje privatnih interesa ispred javnih interesa, a prije svega ukazuje na ništavost same Bankarske garancije.
V. VRIJEDNOST SPORA
Imajući u vidu utvrđujući karakter predmetne parnice, Tužilac označava vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari na iznos od 51.000,00 KM.
VI. TUŽBENI ZAHTJEV
Imajući u vidu izložene činjenice i predočene dokaze, Tužilac predlaže sudu da nakon sprovedenog dokaznog postupka, ili zbog propuštanja shodno članu 182. ZPP-a, donese sljedeću:
PRESUDU
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, kao i na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, Zaključak Vlade Republike Srpske broj: 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen na osnovu Zaključka Vlade Republike Srpske broj: 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine između Ministarstva finansija Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča od dana 02.08.2022. godine, OPU-3115/2022.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen na osnovu Zaključka Vlade Republike Srpske broj: 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine između MINISTARSTVO FINANSIJA, PORESKA UPRAVA REPUBLIKE SRPSKE i „Pavgord“ d.o.o. Foča od dana 02.08.2022. godine, OPU broj 3114/2022 .
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja u stečajnom postupku zaključen na osnovu Zaključka Vlade Republike Srpske broj: 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine između MF PORESKA UPRAVA RS i „Pavgord“ d.o.o. Foča od dana 02.08.2022. godine, OPU br. 3113/2022.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen na osnovu Zaključka Vlade Republike Srpske broj: 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine između Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča od dana 05.08.2022. godine, OPU-1175/22.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju, kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen na osnovu Zaključka Vlade Republike Srpske broj: 04/1-012-2-2577/22 od 28.07.2022. godine između Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske i „Pavgord“ d.o.o. Foča od dana 05.08.2022. godine, OPU-3196/2022.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika A.D. „BIRAČ“ Zvornik kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između JU „VODE SRPSKE“ Bijeljina i „Pavgord“ d.o.o. Foča, čiji je predmet ustupanja potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 50 Tabele priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između AD „VODOVOD I KOMUNALIJE“ Zvornik i „Pavgord“ d.o.o. Foča, čiji je predmet ustupanja potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 68 Tabele priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju.
UTVRĐUJE SE da je ništav te da je bez pravnog dejstva u odnosu na Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju kao i bez pravnog dejstva u odnosu na stečajnu masu stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između Mješoviti Holding „ERS“ – MP a.d. Trebinje – ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina i „Pavgord“ d.o.o. Foča, čiji je predmet ustupanja potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 36 Tabele priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju.
ZABRANJUJE SE tuženom „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju i stečajnom upravniku „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju da ispravlja Tabelu priznatih odnosno osporenih potraživanja povjerilaca kod stečajnog dužnika „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju na način da kao novog povjerioca upiše „Pavgord“ d.o.o. Foča umjesto povjerioca:
– Ministarstvo finansija RS Banja Luka za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 55;
– Poreska uprava PC Zvornik za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 84;
– Poreska uprava PC Zvornik za potraživanje upisano u III isplatnom redu pod rednim brojem 1;
– Fonda PIO Filijala Bijeljina za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 52;
– Fonda zdravstvenog osiguranja kancelarija Zvornik za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 71;
– JU „VODE SRPSKE“ Bijeljina za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 50;
– AD „VODOVOD I KOMUNALIJE“ Zvornik za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 68;
– AD „Elektro-Bijeljina“ Bijeljina za potraživanje upisano u II isplatnom redu pod rednim brojem 36,
te se zabranjuje tuženom „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju i stečajnom upravniku „BIRAČ“ A.D. Zvornik u stečaju da u pogledu ovih potraživanja vrše isplate tuženom „Pavgord“ d.o.o. Foča.
OBAVEZUJU SE Tuženi da solidarno naknade Tužiocu troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke o troškovima pa do dana isplate, u roku od 30 dana od dana odnošenja odluke o troškovima postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
U Bijeljini, 16.08.2022. godine
TUŽILAC,
__________________________
po punomoćniku, advokatu Aleksandru Radanu
Izvor: nebojsavukanovic.info
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
