Prof. dr. Milan Blagojević: Činjenice iz odluke Evropskog suda za ljudska prava

Usvajajući aplikaciju Zlatana Begića u predmetu broj 16613/23 Evropski sud za ljudska prava (Evropski sud) je donio odluku iz koje bih izdvojio tri važne činjenice.

Prva je da se ta odluka na posredan način ticala amandmana koje je u oktobru 2022. godine Kristijan Šmit nametnuo u Ustav Federacije BiH, u dijelu koji se odnosi na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH (rekavši da ti amandmani stupaju na snagu odmah, dakle bez obzira na trenutak njihove objave u službenom glasilu Federacije).

S tim u vezi Evropski sud u svojoj odluci nijednog trenutka nije doveo u pitanje legitimitet Kristijana Šmita kao visokog predstavnika niti to da je on nametnuo te amandmane u Ustav Federacije, a nije ih usvojio Parlament Federacije BiH. Dakle, Evropski sud je tu činjenicu uzeo kao po njemu pravno valjanu datost, jer nijednog trenutka u obrazloženju svoje odluke nije rekao da aplikaciju Zlatana Begića usvaja zato što amandmane na Ustav Federacije BiH po tom ustavu ne može nametati pojedinac nego ih može donositi samo parlament tog entiteta, pa da je zbog toga Begićeva aplikacija osnovana i da ju je zbog toga valjalo usvojiti.

Ne, Evropski sud svoju odluku u tom predmetu nije donio zbog toga, čime je prihvatio da Kristijan Šmit i OHR mogu nametati i ustavne amandmane u BiH. Ta činjenica može biti svojevrsni signal i kako će se taj sud o tim pitanjima postaviti u postupku po aplikaciji Milorada Dodika, jer se i u tom predmetu radi o tome da su odluke sudova u BiH protiv Dodika donesene na osnovu Šmitovog zakona o krivičnom djelu neizvršenja odluka visokog predstavnika, koje je takođe stupilo na snagu danom donošenja, to jest odmah, kao i Šmitovi amandmani na Ustav Federacije BiH iz oktobra 2022. godine.

Druga činjenica je da je Evropski sud svoju odluku u predmetu po aplikaciji Zlatana Begića donio oslanjajući se u svemu na raniju odluku Ustavnog suda BiH, broj AP-849/23 od 23.1.2025. godine, donijetu po apelaciji Zlatana Begića. Naime, Evropski sud u svojoj odluci kaže (tačka 53. obrazloženja) da su razmatranja data u navedenoj odluci Ustavnog suda BiH od 23.1.2025. godine dovoljna da i Evropski zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

Međutim, kada se analizira odluka Ustavnog suda BiH od 23.1.2025. godine, na koju se oslonio Evropski sud, može se zapaziti da je Ustavni sud u njoj najprije rekao (tačka 34. obrazloženja) kako nema mjesta diskriminaciji ako ona nema objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako ne teži legitimnom cilju ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se tim sredstvom želi postići.

Drugim riječima, Ustavni sud BiH je ovim rekao, što prihvata i Evropski sud, da odredba Ustava Federacije BiH, prema kojoj predsjednik i potpredsjednici Federacije mogu biti samo lica koja su pripadnici konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), nije a priori diskriminacija, ako ima objektivno i razumno opravdanje, ako teži legitimnom cilju ili ako postoji proporcionalnost između te odredbe kao sredstva i cilja koji se njome želi postići.

Međutim, problem koji nastaje nakon toga je ko je nadležan da to ocijeni i da li ta ocjena, koja je par excellence ocjena političke cjelishodnosti nekog normativnog rješenja, može biti pravo suda.

S obzirom na to da se radi o ocjeni političke cjelishodnosti koja je domen ustavotvorne i zakonodavne vlasti, a ne sudova, nije pravno osnovano da o tome odlučuju sudovi, jer se time od aktera koji trebaju da primijene normu pretvaraju u normotvorce i kreatore svekolikog života ljudi. 

Na primjeru ovog slučaja to se vidi iz tačaka 37. i 38. obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH od 23.1.2025. godine. Naime, u tački 37. Ustavni sud BiH kaže da je ustavna odredba, prema kojoj samo pripadnici srpske, bošnjačke ili hrvatske nacije mogu biti predsjednik i potpredsjednik Federacije, imala "opravdanje u legitimnom cilju koji se ogleda u očuvanju mira, koji predstavlja vrijednost koja je u službi društva kao cjeline".

Međutim, odmah zatim (u tački 38) Ustavni sud BiH daje sebi pravo, a što prihvata i Evropski sud, da on procijeni da zbog navodno pozitivnog razvoja "koji je BiH ostvarila po potpisivanju Dejtonskog sporazuma" navedena odredba Ustava Federacije "više ne može predstavljati jedini način na koji je moguće ostvariti legitiman cilj  koji se ogleda u očuvanju mira".

Ovakvo ponašanje suda nije sudsko odlučivanje nego arbitriranje, kojim bi nekolicina sudija svoje poglede na život, a moguće i političke ciljeve samo određenih snaga, da nametne kao pravila ponašanja cijelom društvu i državi.

I treća činjenica je da je iracionalno da se krivično proganjaju ljudi zbog neizvršenja ovakvih sudskih odluka. Osim što je iracionalno, to je i pravno nemoguće, što proizlazi i iz navedene odluke Ustavnog suda BiH od 23.1.2025. godine, koju je prihvatio Evropski sud za ljudska prava, pa stoga ni on nije mogao, jer nema pravo na to, da naređuje Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH kako će urediti ovo pitanje.

Naime, iz tačaka 40. i 41. obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH od 23.1.2025. godine proizlazi da tom odlukom nisu pod prijetnjom krivičnog progona ljudi naređene radnje Parlamentarnoj skupštini BiH niti Parlamentu BiH, jer Ustavni sud BiH, a ni Evropski sud za ljudska prava nemaju pravo da naređuju takvo nešto.

Zbog toga ovaj slučaj dokazuje koliko je iracionalno tvrditi da treba krivično goniti i osuđivati ljude zbog toga što oni, kao nosioci izvršne i zakonodavne vlasti, politički cijene da neki društveni odnos ne treba da bude pravno uređen na način koji bi da nametne nekolicina sudija.

Piše: Prof. dr. Milan Blagojević
Foto naslovna: Printscreen/Insajder Video/YT
Izvor: rtvbn.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter