Stojadin Knežević: Bilećki aplauz mržnje istini i pravdi
Od prije neki dan Bileća je postala sinonim za zatamnjenje ljudskog uma, sinonim za sav čemer, jad i ljudsku bijedu koja može pogoditi i zaraziti jedan, nekada častan, hrabar, odvažan, viteški i slobodarski narod. Od prije neki dan preci nam se u grobu okreću a niko razuman od još preostalog normalnog naroda ne može shvatiti šta nam se to dešava i ko nas je tako prokleo da smo doživjeli ovaj ljudski sumrak.
Mržnju su pokušali definisati mnogi naučnici i mislioci, ovdje ćemo pomenuti samo dvije definicije kojima se objašnjava ovo osjećanje. “Mržnja je stanje ega koje želi da uništi izvor svoje nesrećnosti” – Sigmund Frojd i opis iz psihološkog rječnika “duboko, trajno, jako osjećanje koje izražava animozitet, ljutnju i neprijateljstvo prema osobi, grupi ili predmetu”.
Čime je jedan čovjek, čovjek kome su ubili jedinog sina, čovjek koji samo želi da ubice i saučesnici u ubistvu njegovog sina odgovaraju za zločin koji su učinili, čovjek koji pripada istom narodu, čovjek koji je, kada je to trebalo i kada se njegov narod branio stao uz svoj narod, uzeo pušku i rizikujući svoj život borio se za svoj narod i u toj borbi ostao trajni ratni vojni invalid, čime je taj čovjek zaslužio od svog naroda mržnju, mržnju i prezir i ako ga niko iz te grupe od oko nekoliko stotina bilećana i “doveženih” nevesinjaca i ostalih iz komšiluka lično i ne poznaje.
Da li je moguće da jedan bahati, primitivni, samoproklamovani vožd, koji je kada se njegov narod branio i kada je svaki patriota i rodoljub uzeo pušku u ruke pobjegao u Beograd, na sigurno a onda odatle švercovao cigarete i naftu i zarađivao na krvi i kostima boraca i ostalih civilnih žrtava rata, rata koji je bjesnio oko njegove rodne kuće.
Kada mu je za nekoliko posleratnih godina sve to opljačkano i prokleto propalo, on se dokopao vlasti i za samo dvanaest do petnaest godina vršenja vlasti postao multimilioner na pljački svega čega se mogao dokopati.
Da li je moguće da upravo on može toliko zavesti, toliko isprati mozak stotinama, pa i hiljadama pripadnika ovog nesrećnog naroda?
Ipak je, vjerovatnije, da je za to potrebno nešto više od jednog samoproklamovanog vožda. Potrebno je pogonsko gorivo u vidu mržnje prema svima koji se drznu istinu reći i voždu i njegovim sljedbenicima. Mržnje prema onima koji se nisu jeftino prodali. Potrebna je mržnja kao prevozno sredstvo u njihovu samoiskreiranu stvarnost u kojoj oni žive, koju samo oni vide i osjećaju. Ta njihova stvarnost nema veze sa pravom stvarnošću ali to za njih i nije bitno, bitno je da oni tamo izzadovoljavaju svoje interese, potrebe, želje a sve to je za njih iskreirao njihov voljeni vođa. Tu u toj njihovoj stvarnosti nema ljudskosti, saosjećanja, ljubavi, samo interesi, interesi, novac, novac, mržnja, zavist….
Jasno je, razumljivo i može se naći racionalno objašnjenje zašto je veliki vožd poslao poruku Draženu Dunđeru, kandidatu NDP-a iz Bileće i Davoru Dragičeviću, koji u Banjaluci više od šest mjeseci od nadležnih traži istinu o smrti svoga sina Davida Dragičevića da će 8. oktobra morati otići sa Trga Krajine.
”Čuo sam da mi ovaj ovdje neki Dunđer prijeti. Kažite mu da se prestane za****vati da se ja ne bi za****vao s njim. Kaže jedini način da se zaustavi Milorad Dodik i da ne pobijedi je da onaj u Banjaluci kao nešto uradi. Šta će on uradit’. Iznio krevet na trg i misli da je frajer. Osmoga više neće biti ondje”, poručio je veliki vođa.
Velikog vožda je strah od promjena, strah od toga da bi se mogla početi uspostavljati pravna država, da bi se mogli početi sprovoditi zakoni a onda bi se on, koga ima u svemu što je nečasno, kriminalno, protivzakonito, mogao naći prozvan i pozvan na odgovornost. Zna veliki Baja da nikada nije bio bliži izbornom porazu nego što je to sada i samim time i eventualnoj kazni za sve što je počinio, pa zbog toga ispaljuje svoj bahati primitivizam i svoje “otrovne strelice” na sve oko sebe, na sve što miriše na to da ugrožava njegovu poziciju i njegove “biznise”.
Ali zašto nekoliko stotina bilećana i za tu priliku “uvezenih” nevesinjaca i ostalih mahom mlađih hercegovaca frenetično aplaudira na ove prijetnje nevinome, ožalošćenome čovjeku, kome su ubice “ispod skuta” velikog vođe na pravdi Boga ubile jedinca sina. Zar su srbi ikada u svojoj istoriji aplaudirali ubicama nevine djece i njihovim zaštitnicima a veliki vođa je najvažniji oslonac i zaštita ubicama i saučesnicima, jer da to nije on bi za ovih pola godine učinio bar nešto, makar da se sa vlasti skloni vrh MUP-a RS koji je u potpunosti upetljan u sve vezano za ubistvo Davida Dragičevića, da im se onemogući da mogu i dalje nesmetano sklanjati dokaze tog svirepog zločina. A šta je do danas učinio, da li je iko iz vrha MUP RS makar suspendovan i time spriječen da opstruiše istragu, koja se i potpunim laicima je to jasno, uporno sistemski opstruiše?!
Aplauz iz Bileće nije samo podrška velikom vođi i njegovim prijetnjama žrtvama njegove vlasti. To je aplauz i nepostojanju institucija Republike Srpske, koje je Baja uništio privatizujući ih. To je aplauz dugovima, jer danas je Republika Srpska samo njeni ogromni dugovi i krediti. Aplauz je to i masovnom odlasku stanovništva, pravom egzodusu neviđenom u našoj novijoj istoriji, mahom mladih ljudi. Aplauz je to sveopštem beznađu i nacionalnoj tragediji. I sve to, vrlo vjerovatno, samo za po koji sendvič, neki drugi sitni interes i poneko obećanje. Eh, što si skupa otadžbino!
Za Infomedia Balkan
Stojadin Knežević, prof., dugogodišnji novinar, medijski radnik i medijski menađžer: Valter-a; Walter-a; Svet-a; Nezavisnih novina; Ekstra magazin-a; Bobar radija; Novinske agencije RS „SRNA“......
