Sjedim zamotana u vreću za spavanje na Davidovom trgu, dok para izlazi iz usta, 2h su ujutro, ali ja niti sam pospana, niti smrznuta, ni umorna.
Prilazi dječak od nekih 20-tak godina, nosi pune kese sokova i slatkiša, došao je samo da nas obidje. Malo poslije njega idu još dva dečkića, mladji od njega, vraćaju se iz grada. Staju pored nas i mole nas da im kažemo šta nam treba, šta mogu da učine za nas.
U tom trenutku stiže čovjek koji je onako u prolazu čuo da nam treba čaja i nosi veliku šerpu punu vrelog čaja. Nije mi jasno kako je uspio to uopšte da donese od kuće.
Taman što se čaj popio, dolazi jedan od boraca VRS koji je svaki dan na trgu i nosi tri termos boce vruće kafe, šećera, šolje za kafu...
Noć odmiče, ali ne zaboravljaju nas. Odjednom se stvori žena, kao od boga poslana, nosi punu kesu vrućih projica i bokal sa vrelim čajem. Hoda izmedju nas i svima nam sipa čaj i dijeli proje.
I tako teče još jedna noć na Davidovom trgu, uz beskrajno mnogo ljubavi, solidarnosti , medju najboljim ljudima koji hodaju ovim gradom.
Medju najpametnijom i najplemenitijom djecom, medju velikanima ovog doba. Pravda za Davida!
Izvor: Facebook/Infomedia Balkan


