Dosije Milorad Dodik: Vladavina i -poslovni poduhvati- Drugi dio

DRUGI DIO:

Čišćenje robne kuće

Dodik, Mišković i Đurić napravili su, za sebe, odličan posao i sa Robnom kućom „Boska“, koja se nalazi u strogom centru Banjaluke. „Boska“ je privatizovana, a prema svim raspoloživim informacijama, plaćena je novcem iz budžeta RS! U ovom trenutku je nemoguće doći u posjed dokumenata, ali, naši pouzdani izvori tvrde da je i ova privatizacija u suprotnosti sa svim zakonskim normama
Tokom drugog premijerskog mandata Milorad Dodik nastavlja s privatnim poslovima. Radi sa istim partnerima i poslove koje nije stigao do kraja obaviti u vrijeme prvog mandata, završava u narednih pet godina. I širi ih... Tako se njegovim ponovnim dolaskom na vlast u RS na velika vrata vraća i “Zekstra”.

Miroslav Mišković

Uz “Zekstru” se sada pojavljuje i srpski tajkun svih tajkuna Miroslav Mišković.

Dokumenti koji su u našem posjedu potvrđuju da je samo na jednom kvaziprivatizacionom projektu, čiji su inspiratori Dodik, Mišković i Đurić, za osam miliona maraka oštećena RS. Sve je urađeno preko firme “Darta”.

Prije nekoliko godina “Darta” je 65 posto državnog kapitala u takozvanom „Srpskom Oslobođenju“, kupila za 100 maraka. Nakon toga “Dartu” kupuje “Zekstra”, a onda počinje brzopotezno višemilionsko zaduživanje i stavljanje imovine “Oslobođenja” pod hipoteku. Preduzeće se zadužilo kod komercijalnih banaka za čak 4 miliona maraka više od vrijednosti imovine, odnosno duplo više od limita koji je firmi odobrila nekadašnja Direkcija za privatizaciju.

Sve ovo navedeno je i u izvještaju revizora o kontroli finansijskih izvješataja u “Oslobođenju” za 2007. godinu. Eksplicitno senavodi da je „Oslobođenje“ uzimalo hipotekarne kredite, a veći dio novca je potom, u vidu beskamatnih pozajmica, davalo svom većinskom vlasniku. Suštinski, imovina firme je svjesno žrtvovana, kako bi se od banaka uzeli milioni, koje su potom nezakonito izvučeni iz firme. Epilog je da “Oslobođenje” i “Darta” kredite ne mogu vratiti, a banke će se pokušati naplatiti pljenidbom.

Trenutno je firma u stečajnom postupku i njena ukupna vrijednost procijenjena je, prema navodima stečajnog upravnika, na 3 miliona maraka. Istovremeno, gubici “Oslobođenja” iznose 23 miliona KM.

Priča o prevarama sa “Dartom” i “Oslobođenjem” ne staju na ovom mjestu. Ove firme 2008. godine kupuje Mišković, odnosno njegova “Delta DMD”.

Jasno je da ovdje nisu čista posla, jer Mišković nije imao ama baš nijedan jedini razlog da kupuje propale firme, osim ako nije riječ o zametanju tragova. Možda bi ova prevara i ostala neotkrivena da se zaposleni u ovdašnjoj Investiciono - razvojnoj banci nsi zainteresirali za slučaj. “Delta DMD” kažnjena je sa četiri miliona KM, jer se firma “Darta”, koju su kupili od “Zekstre”, zadužila 4 miliona maraka preko limita koji im je dozvoljen ugovorom o privatizaciji. (dokumenti u posjedu “Žurnala”)

Nakon ovoga, “Delta” podnosi zahtjev Vladi RS da ih oslobodi plaćanja višemilionske kazne. Vlada im izlazi ususret, iako su se neki članovi Savjeta za privatizaciju pobunili. Na sve ovo, Dodik je rekao da uopšte nije upoznat sa navedenim detaljima. Još je istakao da u okviru opštih procesa stabilizacije privrede to nije jedini primjer.

Boska

Dodik, Mišković i Đurić napravili su, za sebe, odličan posao i sa Robnom kućom „Boska“, koja se nalazi u strogom centru Banjaluke. „Boska“ je privatizovana, a prema svim raspoloživim informacijama, plaćena je novcem iz budžeta RS! U ovom trenutku je nemoguće doći u posjed dokumenata, ali, naši pouzdani izvori tvrde da je i ova privatizacija u suprotnosti sa svim zakonskim normama.
Priča sa «Boskom» krenula je oktobra 2008. godine, kada je oglašeno potpisivanje privatizacionog ugovora kojim se konzorcijumu «Delta-Zekstra», čiji su vlasnici Mišković i Đurić, prodaje Robna kuća za tri miliona evra. (Interesantno je da su u to vrijeme trajale i akcije oko “Oslobođenja" /“Darte“, što samo svjedoči o dobro planiranim poslovima).

Tada je naglašeno da se investitor obavezao na ukupna ulaganja od 40 miliona evra, što je, sada je potpuno jasno, bila samo još jedna u nizu olako datih, i nikada ispunjenih, obećanja.

„Investitori“ nikada nisu imali namjeru da bilo šta ulažu u «Bosku», već da preuzmu plac i objekat u epicentru grada, koji vrijedi desetine miliona, a da pri tom ne daju ni marke. Kako bi prevara oko «Boske» bila što ubjedljivija, angažovan je Mišković, koji je svojim autoritetom najbogatijeg srpskog špekulanta trebao da naglasi ozbiljnost posla.

On je oktobra 2008. godine Banjaluci obećao šoping-molove, da bi šest mjeseci kasnije radnici «Boske» satima držali zaključane u kancelarijama direktora Ljubomira Dakića i Miru Kuvelju, predsjednika Nadzornog odbora, zahtijevajući da im se isplate 22 plate, te brojne druge naknade koje nisu primili.

Povod za štrajk je bila činjenica da "Delta - Zekstra" nije uplatila predviđena tri miliona evra za kupovinu 58 posto državnog kapitala "Boske". "Delta-Zekstra" je tražila od Vlade produženje roka za uplatu prvo do 28. februara, a onda i do 26. marta 2009. godine, nakon čega su saopštili da nemaju namjeru da daju novac. Potom na scenu stupa Dodik i nudi da Vlada RS izmiri 80 posto plata zaposlenih, otpremnine i dažbine, sve u vrijednosti 3 miliona maraka.

U to vrijeme, u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvojene su vladine mjere za ublažavanje negativnih efekata svjetske ekonomske krize, u koje je ugrađena i odrednica u kojoj se naglašava mogućnost plaćanja cijene državnog kapitala na rate u preostalim neprivatizovanim preduzećima. Ova odredba primijenjena je na privatizaciju Robne kuće.

Ona tri miliona kojima su isplaćene radničke plate i dažbine, Dodik je, faktički, poklonio “Delta Zekstri”, jer im je očistio dugove robne kuće, Uz sve to, vlasnici “Boske” zaradili su su dodatnih milion i dvjesta hiljada maraka, koliko je “Boska” potraživala za iznajmljene prostore i od raznih drugih komintenata, a među dužnicima se nalazila i Vlada RS.

Nakon cijele akcije preuzimanja “Boske” i otpuštanja svih radnika, dolazi do rekonstrukcije ovog objekta, vrijedne oko pet miliona maraka. Rekonstrukciju je platio Ljubo Ćubić, vlasnik “Niskogradnje”, a novac je vratio tako što mu je dodijeljen posao rekonstrukcije i proširenja autoputa od Banjaluke do Klašnica. Ćubić na ovom dijelu znatno naduvava vrijednost radova, kako bi vratio uloženi novac u renoviranje robne kuće. Naši izvori tvrde da je isti recept primijenjen je i u rekonstrukciji puteva u Srebrenici.

Dragan Čičić i Zmijanjci

Dragan Čičić je dugo vremena bio desna ruka Borislava Mikelića, čovjeka od najvećeg povjerenja Slobodana Miloševića. Čičić je bio i član JUL-a, partije Mire Marković, a u RS je stigao kada se navodno razišao sa njom.

Tokom 2006. i 2007. godine, Vlada RS isplatila je Čičiću, vlasniku firmi Zmijanjeplast“, „Drvoplast“ i mnogih drugih, 15 miliona maraka, što je konstatovao i Glavni revizor Boško Čeko u svom izvještaju o reviziji budžeta za 2007. godinu. On je naveo da je Čičiću tokom 2006. godine isplaćeno 3,9 miliona maraka na osnovu sudskog rješenja za navodne dugove ovog entiteta prema njegovoj firmi „Galames“ iz Beograda, a godinu kasnije iostalih 11 miliona.

Čičić je RS 2001. godine tužio, tražeći od nekadašnjeg Ministarstva odbrane RS da mu isplati 4 miliona maraka za mesne konzerve koje je, kako je tvrdio, isporučio vojsci. Nakon što je došlo do gašenja Ministarstva odbrane, cijeli spor je prešao u nadležnost Ministarstva finansija, na čijem čelu je tada bio Aleksandar Džombić, koji je omogućio nezakonitu isplatu 4 miliona maraka.

Vlada Republike Srpske je na sjednici održanoj 1. novembra 2007. godine donijela zaključak kojim prihvata vansudsko poravnanje sa DOO “Zmijanje plast” vrijedno jedanaest miliona maraka. Nekoliko dana nakon ovog zaključka, Čičiću je isplaćeno 11 miliona maraka, što je potpuno mimo zakona, (dokumenti u posjedu “Žurnala”). U to nema nikakve sumnje, jer Vlada RS nije imala nikakav zakonski osnov za isplatu novca, već je prekršila sve pozitivne propise i omogućila Čičiću protivpravnu imovinsku korist. Zakon o unutrašnjem dugu precizira da se svi dugovi RS nastali do 31.12.2002. godine ne mogu isplaćivati, već da idu u unutrašnji dug. To znači da se povjeriocima izdaju obveznice, koje oni mogu realizovati nakon petnaestak godina. U ovu kategoriju spadaju i navodni dugovi prema Čičićevim firmama “Zmijanje plast” i “Bim Galames”, budući da je i ovo preduzeće obuhvaćeno “poravnanjem”, iako se to eksplicite ne navodi. Da cijela stvar bude mnogo gora, RS nije bila dužna Čičiću, već su njegove firme devet godina dužne RS 14 miliona maraka, bez pripadajućih kamata!

1.7 Krediti za najdraže Zmijanjce

Vrlo je bitno do detalja pojasniti cijelu igru oko ovih tužbi, kako bi se spoznalo koliko je složena ova prevara. Nakon što je Čičić tužio Ministarstvo odbrane i Robne rezerve tražeći 4 miliona za nikada isporučene proizvode, kontratužbu je uložilo Ministarstvo finansija, zastupano po Pravobranilaštvu RS „radi naplate poreskog duga vrijednog 509.369 КМ оd „Zmijanjeplasta“-a

Tokom 2002. godine Poreska uprava RS blokirala je sve račune firme “Zmijanje plast”, zbog milionskih dugova prema državi. Na računima nije bilo niti marke, a kada je Poreska uprava pokušala zaplijeniti imovinu, javila se “Hypo banka” sa dopisom da oni posjeduju hipoteku nad tim nekretninama, zbog dugova koje Čičić ima prema toj banci.

“Hypo banka” je, da podsjetimo, kupila “Kristal banku”, a sa njom i milionske Čičićeve dugove. Nakon akcije Poreske uprave, Čičić je tužio RS i tražio “nadoknadu materijalne štete i izgubljene dobiti” od 44 miliona KM, jer mu Poreska uprava, navodno, nije odobrila reprogram dugova.

Čičić je RS 2002. godine tužio i po drugom osnovu: tražio je od nekadašnjeg Ministarstva odbrane RS da mu isplati 4 miliona maraka za mesne konzerve koje je, kako je tvrdio, isporučio vojsci. Nadležni u Ministarstvu odbrane proveli su istragu i utvrdili da Čičićevoj firmi duguju tek 70 hiljada maraka. Uz to je otkriveno da je Čičić uz pomoć nekoliko oficira srednjeg ranga “naduvavao” fakture, pa je Ministarstvo protiv odgovornih podnijelo krivične prijave. Nakon toga je došlo do gašenja Ministarstva odbrane, zbog reforme oružanih snaga, a cijeli spor je prešao u nadležnost Ministarstva finansija.

Da je Čičić „naduvavao” fakture svjedoče i dokumenti finansijske policije. Cijeli posao dogovoren je na relaciji Čičić - RDRR bez prethodne ponude i bez javnog konkursa suprotno članu 12. tadašnjeg Zakona o robnim rezervama. Od 22.1.98. do 25.3.98. direkciji je isporučeno suhomesnatih proizvoda u vrijednosti, (po fakturama), 2,2 miliona KM. Sva štetnost ovog poslovnog aranžmana otkrivena je kada su upoređene tadašnje fakturne cijene 26 isporučenih vrsta proizvoda „Galamesa” sa cijenama renomiranih proizvođača „Mitros” i „Čoka”... Za robu koju je „Galames”, odnosno „Zmijanjeplast” fakturisao RDRR u vrijednosti od 2.000.000 KM, bilo bi fakturisano 1, 4 miliona da je kupljena od navedenih renomiranih proizvođača. Znači, samo na ovom „poslu” Čičić je nezakonito zaradio šesto hiljada maraka. Sve ovo je konstatovala finansijska policija, (dokumenti u posjedu „Žurnala”).

Složena prevara

Vrlo je bitno do detalja pojasniti cijelu igru oko ovih tužbi, kako bi se spoznalo koliko je složena ova prevara. Nakon što je Čičić tužio Ministarstvo odbrane i Robne rezerve tražeći 4 miliona za nikada isporučene proizvode, kontratužbu je uložilo Ministarstvo finansija, zastupano po Pravobranilaštvu RS „radi naplate poreskog duga vrijednog 509.369 КМ оd „Zmijanjeplasta“-а.

Potom, „Zmijanjeplast“ ulaže protivtužbu na protivtužbu radi naplate štete i izgubljene dobiti која је, kako tvrde, nastala kao posljedica postupka prinudne naplate poreza i Čičić zahtjeva 44.000.000 КМ. Ponovnim dolaskom Dodika na vlast, 2006. godine, dolazi do naglog preokreta: Ministarstvo finansija povlači tužbu protiv Čičića, navodeći da to čine kako bi izdejstvovali da on povuče odštetni zahtjev od 44 miliona!

Išlo se direktno Čičiću u prilog, јеr on svoju tužbu ne povlači.

Uslijedila se vještačenja, a prema Čekinim tvrdnjama, i Vlada i Čičić imali su istog vještaka, što dodatno potvrđuje da je ovdje riječ o izuzetno sumnjivim poslovima. Taj isti vještak je prvo Čičiću izvještačio 30 miliona štete, a onda vladi preporučio da mu plati 11 miliona maraka, na šta je izvršna vlast pristala. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“)

Poravnavanje poravnavanja

Posebno je interesantan način na koji su Dodik i Čičić zloupotrijebili sud, kako bi postigli sudsko poravnanje, a u prevari je učestvovao i republički pravobranilac Slobodan Radulj, koji je vladi proslijedio mišljenje da Čičiću treba isplatiti 11 miliona maraka.
Radulj je kasnije tvrdio da čak i ne zna ko je vještak koji je vještačio i vladi i Čičiću, iako ga je on lično angažovao! Suština sudskog poravnanja je da sud, u tom slučaju, nema potrebu da provjerava ono što su se strane u sporu dogovorile. Upravo ta činjenica je bila ključna, jer da je krenuo postupak po Čičićevoj tužbi, sud bi se veoma brzo uvjerio da je ona besmislena i zasnovana na lažima. Prije svega, on bi morao da dokaže da je imao validne, a ne falsifikovane ugovore, sa određenim firmama, koji su propali nakon što je Poreska uprava blokirala njegove račune.

Svi prethodni premijeri odbijali su Čičićeve zahtjeve “za poravnanjem”, svjesni da je riječ o prevari, ali je, po dolasku Dodika na vlast, Čičić uspio dobiti 15 miliona maraka.

“Kristal” banka

Nije ovo poravnanje prvi zajednički posao Dodika i Čičića. Njih dvojica su, za vrijeme prvog Dodikovog mandata, oštetili “Kristal” banku i budžet RS za 14 miliona maraka. To je suma bez kamata, a Čičić ovaj novac nikada nije vratio.

Vlada RS je odlukom 1998.godine prebacila iz budžeta 14.000.000 KM za finansiranje izvozno orijentisanih preduzeća preko “Kristal” banke.

Poseban tretman u “Kristal” banci imalo je preduzeće “Zmijanje plast” koje je iz ovih sredstava 23.07.98. dobilo kredit od 3.150.000 tadašnjih DM, (sa garancijom od 4 bjanko akceptna naloga), a 25.12.98.g. kredit od 7.550.000,00 DM na založno pravo, odnosno hipoteku na zemlju ukupne površine 14 dunuma u katastarskoj opštini Motike. Pored hipoteke, ovo preduzeće je dalo 14 bjanko akceptnih naloga kao garanciju na drugi kredit.

Ovaj transfer, kao i drugi poslovni aranžmani “Zmijanje plasta” bili su predmet interesovanja tadašnje Finansijske policije, koja je izvršila kontrolu poslovanja tokom 1999. godine. Zapisnik je na vidjelo iznio nezakonite radnje izvršene na relaciji “Kristal” banka - “Zmijanje plast” - “Republička direkcija robnih rezervi”- “Galames”, ali niko nije odgovarao pred zakonom, jer je izveštaj navodno nestao iz Finansijske policije.

Izvještaj o teškim prevarama

Izvještaj, koji smo ipak uspjeli pronaći, nepobitno dokazuje da je Čičić u svom vlasništvu, osim firme “Zmijanje plast”, imao i preduzeća “Drvoplast SM” Oštra Luka i “Drvoplast” Kraljevo, kao i firme “Galames” Beograd, “Drvoplast” Petrinja i “BIM Galames” Brčko, preko kojih je prao novac.

Mjesec dana po osnivanju, preduzeće “Zmijanje plast” imalo je na računu samo osnivački kapital od 1000 jugoslovenskih dinara, odnosno oko 150 maraka, što nije smetalo odgovornima u “Kristal” banci da odobre i isplate Čičiću 3.150.000 tadašnjih DM. Odgovorno lice za kredite u “Kristal” banci bio je Aleksandar Džombić, aktuelni premijer. Čičić je bio državljanin tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, (živio u Kraljevu), pa je pare preuzeo u kešu i iznio iz BiH.

Drugi kredit od 7.550.000 KM odobrio je kreditni odbor “Kristal” banke “za investicije na 4 godine”. Kredit je ugovoren 25.12.1998., a “Zmijanje plast” je kao hipoteku ponudilo 14 dunuma ledine, čija cijena tada nije prelazila 15 hiljada maraka. Posjed nad ovim zemljištem Čičić je uknjižio 25.01.1999., mjesec dana nakon sklapanja ugovora u kojem je ta zemlja založena za kredit. To suštinski znači da je banka Čičiću dala 7,5 miliona “na lijepe oči”.

Postoji i treći kredit: preduzeće “Drvoplast SM” Oštra Luka dobilo je od “Kristal” banke 16.04.1998. godine kredit u iznosu od 3.780.000 DM. Desilo se to samo mjesec dana nakon osnivanja i registrovanja firme, čiji je osnivački kapital bio 150 maraka. Pare su isplaćene u tri gotovinske tranše, u aprilu i maju 1998.godine. Bilo je dovoljno da Čičić samo osnuje firmu i da mu “Kristal” banka odmah isplati u kešu milione maraka! Bitno je navesti da Čičić nikada ove kredite nije vratio “Kristal” banci. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Kada se saberu iznosi ova tri kredita koje je “Kristal” banka isplatila Čičiću, dođemo do cifre od 14.480.000 DM, koja se potpuno podudara sa sredstvima koja su odlukom Vlade 1998. godine “Kristal” banci prebačena iz budžeta “za finansiranje izvozno orijentisanih preduzeća”!

1.8 Poslovi sa stokom

Vasiljević bez problema dolazi do Dodika, Džombića i ostalih visokih funkcionera, a u svojim pismima im se obraća veoma prisno i lako zakazuje sastanke sa njima..
Preduzeće “Farmland d.o.o.” smješteno je u Novoj Topoli, mjestu između Laktaša i Gradiške, neposredno uz Dodikovo imanje. Nastalo je 2005. godine, privatizacijom nekadašnje Govedarske farme u Novoj Topoli, koja se nalazila u sastavu predratnog Poljoprivredno-industrijskog kombinata “Mladen Stojanović”. Govedarsku farmu kupila je kompanija “Farmland LLC” za deset hiljada konvertibilnih maraka, fiktivna firma registrovana u advokatskoj kancelariji u Vajomingu. Većinski vlasnik ove firme je Dragan Vasiljević, koji je ujedno i predsjednik uprave farme.

“Farmland”, po raznim osnovama, duguje 40 miliona maraka, a vrijednost firme je pala na 4 miliona, što znači da je čak deset puta zaduženija od vrijednosti. Podigli su brojne kredite, gdje god su mogli, i nijedan ne vraćaju. “Farmland” je samo od “Hypo banke“ podigao 14 miliona maraka kredita i ovaj kredit je pod istragom. I Unicredit banka dala je tri miliona KM, a od IRB – a, (preko Balkan investment banke), Vasiljević je uzeo dodatna tri miliona. Tu su još dva miliona povučena od lizing kuća. Niko iz banaka se ne usuđuje da aktivira hipoteke, jer im se iz vlasti prijeti povlačenjem depozita, koje institucije imaju u tim finansijskim subjektima.

Perionica

Država je “Farmlandu” dala 3000 hektara obradivog zemljišta kroz koncesiju, od kojih ne koriste ni trećinu. Svi dokazi upućuju da je ova firma samo perionica novca. Iako uopšte ne vraćaju kredite, IRB je uložila dodatnih 2,5 miliona KM kroz kupovinu bezvrijednih obveznica. Samo od poticaja je tokom četiri godine u ovu firmu iz budžeta RS prispjelo 12 miliona KM (2007 - 2.250.702, 58 KM; 2008 - 3.999.252,61 KM; 2009 - 2.836.701,50 KM; 2010 - 2.183.999, 62KM). Uprkos tome, Poreskoj upravi „Farmland“ duguje 2,2 miliona KM, (podaci iz juna 2011.g.), i taj poreski dug je u nekoliko navrata reprogramiran i to direktnim nalozima iz Vlade RS, dok je na njenom čelu bio Dodik. Dobavljačima „Farmland“ duguje osam miliona KM.

Muža goveda

Vasiljević bez problema dolazi do Dodika, Džombića i ostalih visokih funkcionera, a u svojim pismima im se obraća veoma prisno i lako zakazuje sastanke sa njima..

S obzirom na nastalu situaciju na svjetskom tržištu, na potpuno ukinute ili limitirane subvencije ministarstva poljoprivrede koje je napravilo zaokret i od razvojne preraslo u socijalnu kategoriju, bili smo prinuđeni srezati sve varijabilne troškove firme na minimalne i održive, te broj radnika sa 304 svesti na 192, i na kraju na 155, navodi se u pismu koje je Vasiljević početkom jula 2009. godine uputio tadašnjem premijeru Dodiku.

U istom pismu Vasiljević traži sastanak „od sat vremena na kojem bi prisustvovao ministar finansija Aco Džombić“. Sastanak je i održan, a na njemu su dogovoreni novi projekti, u kojima je Republika Srpska izgubila milione. U pismu iz oktobra iste godine, Vasiljević potvrđuje te dogovore i navodi šta još nije urađeno:

Ostaje da realiziramo dogovor sa Direkcijom za robne rezerve o prihvatu 1200 junica... i uskladištimo cca 20.000 tona žitarica, što je de facto i de jure vlasništvo Direkcije...
 Ugovori su realizovani tokom 2010. godine, a nastavljeni su i tokom 2011. godine. „Farmland“ je bez tendera dobio milionski vrijedne ugovore sa entitetskim institucijama. Robne rezerve RS dodijelile su im i muzne krave - 500 grla, a „Farmland“ je prodao određeni broj, iako nisu njihova. Vasiljević je prodao i ogromne količine žitarica, koje su vlasništvo Robnih rezervi, ali je i pored toga ugovor o skladištenju sa njegovom firmom produžen i u 2011. godini.

Od strane skladištara izvršiti nabavku i nadoknaditi nedostajuće količine žitarica po oba osnova (A-B) u količinama i kvalitetu koje bi se predale Direkciji do 14.02.2011. godine, navodi se u pismu koje je Radovan Samardžija, direktor Robnih rezervi uputio firmi „Farmlandfoods“, (u sastavu „Farmlanda“), nakon izvršene kontrole i popisa robe, u kojoj je utvrđeno da je Vasiljević prodao državnu pšenicu kao svoju.

U istom pismu, (upućenom 24.01.2011. godine), dalje se navodi da je neophodno obezbijediti “garancije banke u korist Direkcije za nedostajuće količine žitarica po važećoj tržišnoj vrijednosti koja bi se aktivirala za kupovinu žitarica. Vrijednost garancije bi se odnosila na manjak po tržišnoj vrijednosti po tačkama A (306.160, 44 KM), do 30. 06. i B (2.305.937,95 KM) do 30. 10, ili manjak po žetvi pšenice po tržišnoj vrijednosti (A plus B = 1.838.225, 24 KM) sa 30. 06., a sa 30.10. za kukuruz po tržišnoj vrijednosti od 1.097.935,20 KM“.

Umjesto istrage, obnova ugovora

Za očekivati je bilo da Samardžija alarmira sve istražne organe kako bi vratio nezakonito prodano žito, ali to se nije desilo. Umjesto poziva na odgovornost, uslijedili su molba i produženje ugovora.

Navedeni prijedlozi su odraz dobre volje da se nastavi poslovna saradnja i pruži mogućnost ostanka davaoca usluga-skladištara. Po gore navedenim prijedlozima bilo bi neophodno postupiti u navedenim rokovima, a svako odstupanje dovodi nas u poziciju da se moraju aktivirati sredstva za naplatu i pokrenuti sudski spor o nadoknadi štete i odgovornosti odgovornih lica, napisao je Samardžija.

Samo sedam dana nakon ovog pisma, (31. 01. 2011. godine), Robne rezerve, koje je predstavljao direktor Radovan Samardžija, potpisale su novi Ugovor o uskladištenju i čuvanju merkantilne pšenice i kukuruza! (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kućica od 342 kvadrata

Vilu na Dedinju, u ulici Vaska Pope , Milorad Dodik je platio oko 3 miliona maraka 2007. godine, premda tvrdi da je cijena bila upola manja. Tvrdio je da je novac obezbijedio prodajom dva stana u Beogradu.

Dodik tvrdi da je vilu kupio na kredit, te da je izdaje izraelskoj ambasadi u Beogradu. On je vilu kupio od “Komercijalne banke” iz Beograda, koja je istu oduzela od tamošnje firme “Koling”, kao nadoknadu za nevraćeni kredit. Riječ je o troetažnom objektu od 342 metra kvadratna, sa garažom i dvorištem.

U “Komercijalnoj banci” su medijima prvo saopštili da je Dodik vilu platio u gotovini, da bi kasnije opovrgli te navode. Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini vile po cijeni od 850.000 eura, iako je njena realna vrijednost 1,5 miliona eura. Kupovinu je “zatvorio” kreditom, podignutim krajem juna 2008. godine, kod Pavlović banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura. Kredit je podignut na 102 mjeseca, a rata je nešto iznad 19 hiljada KM. Treba imati u vidu da njegova plata, bilo kao premijera ili predsjednika RS, jedva prelazi četvrtinu rate. Novac koji je “Pavlović banka” isplatila Dodiku kao kredit, posuđen je preko noći, jer ga pomenuta finansijska institucija nije imala na računima.

1.9 Složna braća, djeca, zetovi

Posebna priča je Košarkaški klub „Igokea“, koji godišnje troši milione maraka, ali niko nikada nije postavio pitanje otkud Dodiku novac za klub, niti je ijedna institucija, koja se bavi finansijama, pokušala provjeriti poslovanje ovog „sportskog“ kluba. Na čelu KK „Igokea“ je Goran Dodik, a pomaže mu Miloš Čubrilović Čubri

Goran Dodik, brat

U vrijeme prvog mandata, Dodikov brat Goran, (na kojem je uknjižena većina Miloradove imovine) sagradio je vilu u Aleksandrovcu kod Laktaša.

Dodik je bratu Goranu dodijelio koncesiju na 503 hektara obradivog zemljišta 21. septembra 2008. godine. Uodluci Vlade RS ističe se da se poljoprivredno zemljište dodjeljuje firmi „Agro voće“ iz Aleksandrovca bb, što je kućna adresa Milorada i Gorana Dodika. Možda bi to i bilo u redu da je u to vrijeme uopšte postojala firma „Agro voće“. Ona je, prema Službenom glasniku RS od 26. decembra 2008. godine registrovana tek tada, četiri mjeseca nakon što joj je dodijeljena koncesija. Osnivač i direktor firme je Goran Dodik, (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Koncesija je dodijeljena na period od 25 godina, a jednokratna naknada za koncesiono pravo utvrđena je u iznosu od 19.916, 25 Konvertibilnih maraka.

Dodik na sjednici vlade, održanoj 24. novembra 2008. godine, (znači mjesec dana, prije nego je Goran Dodik, prema „Službenom glasniku“ RS registrovao firmu «Agrovoće»), donosi Odluku o izmjeni odluke o dodjeli koncesije bratovoj firmi. Precizira se da se „Agrovoću“ umjesto 503 hektara dodjeljuje 234,4 hektara, a da se koncesiona naknada sa 19 hiljada 900 maraka umanjuje na 11 hiljada i 400 KM. Sa 268 hektara, (izvađenih iz koncesije), isječena je šuma i to oko 5000 kubika, čija je vrijednost pola miliona maraka. Balvani su prodani, a onda je uništena zemlja ponovo vraćena državi, odnosno „Šumama Srpske“ i njihovom direktoru Neđi Iliću, koji je imao zadatak da kroz knjige legalizuje ovu transakciju.

Na ovom zemljištu braća su izgradila brojne objekte: od hladnjača za voće, pratećih objekata, pa do prekrasnog motela. Kako ne bi došli u situaciju da ih neko upita kako su to sve uradili na zemljištu pod koncesijom, oni su, jednostavno, cijeli pejzaž preveli u svoje vlasništvo. Prema dokumentima koji su u posjedu „Žurnala“, ova nelegalna transakcija izvedena je početkom 2010. godine. Tada su braća Dodik 2700 dunuma državnog zemljišta, (preko 2300 dunuma u vlasništvu JP „Šume Srpske“ i oko 350 dunuma u vlasništvu SO Laktaši), prepisali na sebe.

Nepoznato je da li su za tu zemlju platili RS ikakvu naknadu. Otuđene su šume, njive, voćnjaci i pašnjaci, u neposrednoj blizini Bakinaca. Privatizovane su Borine, Guberovac, Mailovača, Smrekanovac, Golo Brdo, Kose, Miljevačke kose, Bistrovac, Strana, Rječica...

Cijeli posao verifikovala je Republička uprava za Geodetske i imovinsko pravne poslove, tako što je njive, voćnjake, šume i pašnjake sa opštine Laktaši i „Šuma Srpske“ preknjižila na firmu „Agrovoće“, čiji je vlasnik Goran Dodik. Dokumenti nepobitno svjedoče da je novi vlasnik 2700 dunuma državnog zemljišta firma „Agrovoće“ i da je za cijelu ovu finansijsku transakciju plaćeno oko 4500 maraka.

Posebna priča je Košarkaški klub „Igokea“, koji godišnje troši milione maraka, ali niko nikada nije postavio pitanje otkud Dodiku novac za klub, niti je ijedna institucija, koja se bavi finansijama, pokušala provjeriti poslovanje ovog „sportskog“ kluba. Na čelu KK „Igokea“ je Goran Dodik, a pomaže mu Miloš Čubrilović Čubri.

Igor Dodik, sin

Iz sredstava zarađenih prodajom Telekoma, (cca 1,3 milijarde KM), Dodik je svom sinu Igoru dodijelio kredit od tri miliona maraka, pod egidom unapređenja proizvodnje voća i povrća. Igor tada jedva da je imao dvadesetak godina, ali je 23. novembra 2007. godine, kao osamnaestogodišnjak, zajedno sa Mirkom Dobrićem, osnovao firmu „Fruit eko“. Dobrić je Dodikov zet, oženjen njegovom bliskom rođakom. Osnivački ulog firme bio je svega 2000 maraka, ali to Igoru Dodiku i Dobriću nije smetalo da kupe voćnjak u Podgradcima za 1,5 miliona KM. Učinjeno je to prije nego što su dobili kredit od IRB-a. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kada su iz jednog ovdašnjeg lista Dobrića upitali otkud mu pare za voćnjak, on je rekao da je kao hipoteku založio voćnjak koji je tek namjeravao kupiti. Nakon konstatacije da je to zakonski nemoguće, Dobrić je ućutao. Mirko Dobrić i Igor Dodik zasadili su u voćnjaku 169.000 novih sadnica jabuke, i izgradili hladnjaču kapaciteta 2.000 tona, prema najmodernijim tehnologijama, kao i betonske stubove za protivgradnu zaštitu.

Projekat navodnjavanja je urađen besprijekorno, a “Fruit eko” uspješno sarađuje sa brojnim kompanijama iz regiona. To preduzeće ima u vlasništvu 103 hektara voćnjaka u Gornjim Podgradcima kod Gradiške.

Osamnaestog jula 2008. godine podnijeli su zahtjev IRB-u za dodjelu kredita. Isti dan su im odobrili pare. Ugovor o tri miliona potpisan je tri dana kasnije, a novac odmah potom i isplaćen. Sve je završeno preko „Balkan investment banke“, koju takođe kontroliše Dodik, jer je u veoma bliskim odnosima sa članovima UKIO grupe, koji su vlasnici ove finansijske institucije. Na sve ovo Dodik je rekao da je to sasvim normalno i da je njegov sin jako vrijedan, te je zasadio 160 hiljada sadnica.

„Bolje da to radi, nego da bude narkoman ili klošar“, komentarisao je.

Gorica Dodik Trišić, kći

Dodikova kći Gorica je aprila 2011. godine postala šef kabineta Ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom Željke Cvijanović. Kako je Cvijanovićeva rekla, Gorica Dodik izabrana je između desetak mladih kandidata, „jer je pokazala najbolje sposobnosti“. Istakla je da nije bilo nepotizma, niti je za ovu funkciju bilo presudno to što je Gorica kći predsjednika republike.
Dodikova kćerka ima ozbiljne političke ambicije, mjesto šefa kabineta je samo prva stepenica u toj karijeri. Na mjesto šefa kabineta izabrana je bez konkursa, a sve je, lično, obrazložila riječima “da nije na poziciji državnog službenika za koju je predviđeno raspisivanje oglasa”.
“Dva mjeseca prije imenovanja radila je kao volonter sa mnom na definisanju projekta koji ćemo realizovati nakon što se steknu finansijske pretpostavke i koji je namijenjen mladima koji se žele baviti evropskim integracijama i međunarodnim odnosima”, pojasnila je prijem Dodikove kćeri ministrica Cvijanović.

Gorica Dodik – Trišić , sa nepunih 30 godina, već je izuzetno uspješna biznismenka, šefica radija, vlasnica brojnih lokala i stanova... Ona na svom kontu već ima, kako se tvrdi, Banju Laktaši, iako se nominalno vodi kao imovina Slobodana Stankovića.

Radio „Igokea“ je, takođe, u vlasništvu Dodikove kćeri, što je i sama, u nekoliko navrata, potvrdila.

Banju Laktaši, prvobitno je privatizovao Rade Ratkovac, ali nije mogao da je renovira, niti da radi sa njom, jer mu to nije dozvoljeno. Uporište za opstrukciju, Dodik je našao u činjenici da se Banja Laktaši gruntovno vodila kao vlasništvo Kazneno popravnog doma u Tunjicama, (dokumenti u posjedu „Žurnala“). Ratkovac nikako zbog toga nije mogao dobiti dozvolu za gradnju, te je na kraju objekat prodao Stankoviću, odnosno Dodiku. Cijena je bila pet miliona maraka. Odmah nakon kupovine, kreće obnova banje, iako je ona i dalje bila u vlasništvu zatvora, pa samim tim nije mogla biti ne samo renovirana, već ni prodana. Nakon što je otvorena za posjetioce, sud je ekspresno „utvrdio“ da Kazneno popravni zavod nije vlasnik ovog objekta.

Kćerki pripada i poslovni objekat, u koji je smještena „Zekstra“, u Gospodskoj ulici u Banjaluci, vrijedan pet miliona maraka. Taj poslovni prostor bio je sastavni dio firme „Glas Srpske“, dok ona nije prešla u ruke Željka Kopanje. Tu je bila smještena „Glasova“ knjižara. Kopanji su pripali svi objekti i zemljište, ali je knjižara došla u Dodikove ruke. Naravno, ni ovaj objekt se ne vodi na njemu, ali je, prije dvije godine kada je poslovni prostor renoviran, sve radove nadgledao Goran Dodik. Uz to, Gorica i njen muž Dragan Trišić posjeduju stan od preko dvjesta kvadrata u Banjaluci, kao i nekoliko najluksuznijih automobila.

Dragan Trišić, zet

Sa zetom Draganom Trišićem, mužem kćeri Gorice, i njegovom firmom IDT Fon, Dodik je kao premijer potpisao ugovor 3 septembra 2007. godine. IDT prodaje telefonsku karticu «Zovi Zovi». Zbog ovog nepotizma niko se nije pobunio, ali je cijeli posao neslavno završio. Dodikov zet nije iz njega izišao sa gubicima.

Spasan Zeljković, zet

Spasan Zeljković je suprug Dodikove sestre Bogdane. Njih dvoje dugo su bili u Dodikovoj nemilosti i najmanje su imućni članovi familije. Međutim, i to se promijenilo prije tri godine, nakon što je Zeljković postao suvlasnik firme „SB invest“ d.o.o., koja se bavi stanogradnjom. U banjalučkom naselju Budžak „SB invest“ izgradila je dvije lamele, (14mx25m; 14mx22m; od pet spratova, plus podrum, prizemlje i tavan), na kojima je čista zarada procijenjena na 3 miliona KM. Cijena kvadratnog metra u lamelama je 2200 KM za stanove, 155 KM za garaže i 800 KM za podrume. „SB invest“ je nedavno dobila i atraktivnu parcelu, mnogo bliže centru grada, na kojoj će gradnja novih zgrada uskoro početi.
„SB invest“ osnovana je 2008. godine, (Službeni glasnik RS, broj 81), a osnivački ulog iznosi pet hiljada maraka. „SB invest“ osnovale su dvije firme: „TN invest anstalt“, (9490 Vaduz, Pflugestrase 7), iz Lihtenštajnja, koja je uložila 3000 KM, (60 %), i Zeljkovićeva firma „Interkont – komerc“, registrovana u Laktašima, (Aleksandrovac), sa ulogom od 2000 KM, (40 %). (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

1.10 Nikad okončane pljačke

Objavićemo niz dokumenata i dokaza o tome kako je u projekat „Čemerno“ uloženo preko 71 milion KM, a od rekonstrukcije klizišta nije bilo ništa, jer su pare otišle u sasvim drugom pravcu. Tu će biti i dokazi kako su milioni iz budžeta, umjesto da budu uloženi u revitalizaciju puteva u opštini Srebrenica, revitalizovali privatne projekte Dodika i njegovih tajkuna

U ovom dijelu dosijea „Imperija Dodik“ sasvim svjesno nismo tretirali megaprojekte, koji su se pretvorili u megaprevare, iz prostog razloga, što je priča o Miloradu Dodiku i načinima kako je došao do novca toliko velika, da ju je nemoguće smjestiti u jedan tekst, ma koliki on bio. Takođe, u ovom tekstu samo smo se ovlaš dotakli nekih od njegovih najbližih „poslovnih“ saradnika, poput Slobodana Stankovića, Ljube Ćubića, Slavka Roguljića... Međutim, to nikako ne znači da se nećemo baviti, kako megaprojektima, tako i megatajkunima.

Tako će čitaoci „Žurnala“ imati priliku da imaju detaljan uvid u dokumenta koji svjedoče kako se gradio i još uvijek gradi autoput Banjaluka – Gradiška, gdje je samo sa prve dionice, (duge 5,7 kilometara), nestalo cca 66 miliona KM.

Objavićemo niz dokumenata i dokaza o tome kako je u projekat „Čemerno“ uloženo preko 71 milion KM, a od rekonstrukcije klizišta nije bilo ništa, jer su pare otišle u sasvim drugom pravcu. Tu će biti i dokazi kako su milioni iz budžeta, umjesto da budu uloženi u revitalizaciju puteva u opštini Srebrenica, revitalizovali privatne projekte Dodika i njegovih tajkuna.

Priča o Dodiku ne bi bila potpuna kada se ne bi napravio detaljan osvrt na projekat njegovog života, što je, kako je i sam u nekoliko navrata isticao, izgradnja Administrativnog centra u Banjaluci. Biće to treći nastavak dosijea „Imperija Dodik“, u kojem ćemo se detaljno baviti načinima „poslovanja“, koji su u svom finišu omogućili nestanak cca 75 miliona KM, za koliko je Administrativni centar „preplaćen“. Tih 75 miliona, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, samo su kap u moru nezakonitosti i prevara, jer treba imati u vidu da je tik uz Administrativni centar, Stanković sagradio poslovni objekat ništa manji od zgrade Vlade RS, u kojem su po cijeni od 6-8 hiljada KM po metru kvadratnom ovdašnje institucije morale kupiti poslovne prostore.

Bitan dio ovog serijala, svakako, je priča o privatizaciji Naftne industrije RS, sprovedene tako da je ovaj entitet suštinski ruskim mešetarima platio da preuzmu Rafinerije u Brodu i Modriči. I o ovim poslovima, kao i svim dosada pomenutim, „Žurnal“ posjeduje relevantnu dokumentaciju, koja svjedoči da je državna/narodna imovina prepuštena u ruke špekulanata, pri čemu su nestale desetine miliona.

Glavni promotor i ovog posla, kao i svih navedenih je Milorad Dodik.

 **********

IZVODI IZ INTERVJUA

Stvar je legla (Vreme, 1995.)

Arbitražna odluka kojom je opština Brčko proglašena distriktom donesena je 5. marta 1995. godine. Isti dan smijenjen je i tadašnji predsjednik Nikola Poplašen, jer nije htio dati mandat za premijera Miloradu Dodiku. On je sedam dana nakon ovih dešavanja dao intervju beogradskom listu “Vreme”.

Dok se mnogi pitaju da li je distrikt zaista loše rešenje za bosanske Srbe, Vestendorp obaveštava da će se o Brčkom još razgovarati, za razliku od smene Poplašena, koju je proglasio konačnom. "Imam osećaj da je ta stvar legla", kaže za "Vreme" premijer RS u ostavci Milorad Dodik

Očekujete li neke promene vezane za odluku o Brčkom?

DODIK: Naš definitivan zahtev je taj da se odluka o Brčkom modifikuje u dijelu koji bi zadovoljio interese RS. Odluka je inače nepotreban eksperiment, koji se pokušava, iz nekih iracionalnih razloga, nametnuti kao rješenje. Ona je protiv Ustava BiH, Ustava Federacije BiH i Ustava RS. Mi očekujemo modifikacije, jer distrikt ne može da bude trajno rješenje. Imajući u vidu ciljeve Dejtonskog sporazuma - normalizaciju odnosa i povratak onih koji to žele - da se to može ostvariti u periodu od tri do pet godina pod kontrolom međunarodne zajednice. Nakon toga bi trebalo da se na sadašnjoj međuentitetskoj liniji stvar oko Brčkog razgraniči na ono što pripada RS i ono što pripada Federaciji.

Kako komentarišete odluku o Poplašenovoj smeni?

Poplašen nije više predsednik republike.

Zašto su vaši poslanici prilikom glasanja o njoj bili uzdržani, a vaši koalicioni partneri glasali protiv nje?

Pravo je visokog predstavnika da posegne za tom odlukom, koje je dobio po Dejtonskom sporazumu, u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta. Nije Vestendorp diskvalifikovao Poplašena već se Poplašen sam diskvalifikovao u proteklih pet meseci, vršeći funkciju na samo njemu svojstven način. On je ugrožavao demokratski razvoj RS, i u tom pogledu joj je nanio mnogo štete. Dobro je što je otišao.

Kakav razvoj događaja očekujete?

Trebalo bi raditi na modifikaciji odluke o Brčkom. Što se tiče predsjednika Republike, vjerovatno će njen potpredsjednik preuzeti tu dužnost. Imam osjećaj da je ta stvar na neki način već legla. Ono što je dobro je to da Poplašen više nije predsjednik. Stvar će krenuti dalje, naši predstavnici će se vratiti u zajedničke organe, kada se nepovoljni elementi za RS povuku, vezani za arbitražnu odluku.

Koga vidite kao novog premijera?

Vidjećemo.

(...)

Niko nije zaštićen (Vreme, 1999.)

U intervjuu pod nazivom “Niko nije zaštićen”, objavljenom novembra 1999. godine, tadašnji premijer RS Milorad Dodik govorio je i o Slobodanu Miloševiću.

“Što se tiče Slobodana Miloševića, on je sigurno jedno on najkompleksnijih srpskih pitanja. Milošević je tragična srpska figura u posljednjih 12 godina, koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i uticaja”, rekao je tada Dodik.

Do pre nepunu godinu dana vi ste bili u kontaktu sa Slobodanom Miloševićem.

Imao sam veoma primamljivu priliku da budem sa gdinom Miloševićem i '90. godine, pa nisam bio. Tada sam bio protiv politike koja se promovisala na prostorima Jugoslavije i bilo mi je jasno da će se raspasti Jugoslavija ako se nastavi sa politikom koju je Milošević tih godina projektovao. Prvi put sam došao u kontakt sa Miloševićem '94. godine, kada sam kao predsjednik Nezavisnog kluba poslanika tražio načina da se RS izvuče iz izolacije u koju je upala zbog odnosa između rukovodstva na Palama i Slobodana Miloševića. Moja vezanost za Miloševića nikada nije bila veća od tih potreba. Od maja uopšte ne kontaktiram sa njim. Milošević ne trpi uspjeh koji u RS evidentno postoji sa stavnovišta izgradnje infrastrukture, i kao pokazni metod ne odgovara Srbiji.

(…)

Izaberite konja (Reporter 2000.)

Dodik je “Reporteru” dao intervju (“Izaberite konja”) i februara 2000. godine, u kojem je govorio o bitnosti međunarodne zajednice u BiH i RS, a sa aspekta činjenice da je u to vrijeme bio predsjednik Vlade RS već dvije godine, a da nakon izbora 1998. nije dobio mandat za premijera. Zbog toga je visoki predstavnik smijenio Nikolu Poplašena, tadašnjeg predsjednika RS.

“Čemu izbori, izaberite koga hoćete. Možete konja izabrati ovdje u RS i neka to bude volja birača, ali ja govorim o drugima koji utiču na međunarodne odnose”, rekao je tada Dodik.

Čemu u tom slučaju izbori?

Vi to sasvim apstraktno posmatrate, ja govorim o praktičnim stvarima. Čemu izbori, izaberite koga hoćete. Možete konja izabrati ovdje u RS i neka to bude volja birača, ali ja govorim o drugima koji utiču na međunarodne odnose, na međunarodne ekonomske, na međunarodne finansijske, na međunarodne ove i one odnose, i oni imaju pravo da odaberu s kim će raditi a s kim neće raditi, pa valjda smo to naučili u tome svemu.

Dodik je progovorio i o naglo stečenom bogatstvu.

Krenule su i priče o vašem ribnjaku, kućom sa bazenom, imanjem koje vredi četiri miliona maraka i....

Dajte, nemojte mi postavljati takva pitanja. Dolazite iz referentnih novina i nemojte pitati takve gluposti. Prvo, ja nemam ribnjak i mene ne interesuju priče. Ja sam za vas predsjednik vlade i odgovaram ovdje na ozbiljna pitanja. Prvo, ja nemam vlasništvo ribnjaka, nemam imanje o kome se priča. To sasvim sigurno može da se provjeri. Ja živim ovdje u Laktašima i porodična kuća mojih roditelja je šest kilometara odavde i jeste jedna od najljepših i najbogatijih kuća u Lijevče polju, ali to je bila i prije rata. Prema tome, to je sada dnevnopolitička potreba. Ribnjak zaista postoji. Ja imam brata koji se time bavi i, na kraju, svako to može da provjeri. Izvolite u katastar, gruntovnice i ostale stvari. Mene ne interesuje šta ljudi tračaju, ja želim samo da pričam, recimo kako se obezbijedilo da se i u takvim uslovima u kakvim je živjela RS poveća fizički obim proizvodnje, a to je napisao Institut Ekonomskog fakulteta, dakle tamo gdje radi i gospodin Ivanić, koji ponekad tvrdi da to nije. To što porodica Dodik ima u Lijevču polju apsolutno je poznato svima ovdje i to znaju ljudi. Znaju da smo jedna od najbogatijih porodica bili prije rata i to će pokazati izbori ovdje u Laktašima. Sigurno je da za nekog manijaka, kriminalca ili lopova ne bi glasali ni do sada.

Napomena Antidota: tekstovi pod brojevima 1.1 do 1.10 objavljeni su u periodu od 14.08. do 02.09.2011. godine

KRAJ DRUGOG DIJELA

Piše: Istraživački tim portala zurnal.info
Izvor: https://www.anti.media/istrazivanja/dosije/dosije-milorad-dodik/