Goran Avramović: Životna priča jednog penzionera - Od Banovića do penzije (Foto)
Završilo se 18 godina druženja a.d. „Vodovod i kanalizacija„ Bijeljina i njegovog automehaničara Gorana Avramovića
Goranov otac Jovan je bio turbinovođa ili rukovalac parnim turbinama koje su korištene u proizvodnji električne energije i bio je u to vrijeme tražen „kadar“ širom bivše Jugoslavije, te je tako iz semberskog sela Modran došao u Banoviće odakle i započinje Goranov životni put. Te 1964. godine su se žene iz Banovića porađale u Tuzli, pa tako i u Goranovim dokumentima piše da je rođen u tom gradu. Samo dvije godine kasnije porodica se seli u Maglaj gdje je Goran završio osnovnu i srednju školu, proživio djetinjstvo i prvu mladost. Volio je fudbal i igrao je za FK „Natron“ Maglaj a nastupao je čak i za omladinsku reprezentaciju dobojske regije.
I prije nego što je dobio svoj prvi stalni posao počeo je povremeno raditi u maglajskoj Natronci gdje su ga zapazili radnici čuvenog zagrebačkog preduzeća „Rade Končar“ kod kojih prelazi na devet mjeseci, dok oni rade rekonstrukciju jednog od pogona i remont mini termoelektrane koja, koliko je poznato i danas proizvodi električnu energiju.
Mladi automehaničar po završetku saradnje sa zagrebčanima na sve moguće adrese konkuriše za posao i vrlo brzo, te 1985. godine, dobija svoj prvi stalni posao u preduzeću „Boksit“ iz Milića, te se preseljava u to mjesto, u kome nikada prije nije bio. U „Boksitu se „brinuo“ o velikim gorostasnim, rudničkim kamionima, poznatijim kao „damperi“.
Iznenadno osamostaljivanje i odlazak iz porodičnog stana u Maglaju, gdje su ostali majka, otac i mlađi brat, ishrana po kafanama i restoranima, brzo su ga podstakle da se ženi i gradi svoju porodicu, što je i uradio 1987. godine. I tada započinje mukotrpna borba za bolji život iz dvije podstanarske sobe neugledne kućice, koja nije imala toalet a vode je jedino bilo na česmi u dvorištu.
Tih mjeseci, pa i godina koje su se nizale, jedine velike radosti su bile rođenja sinova, starijeg na Miholjdan 1988. godine a mlađeg osam godina kasnije. Borba za bolji život je podrazumijevala i stalno radno osposobljavanje i usavršavanje pa je Goran vrlo brzo stekao diplomu VKV automehaničar i postao specijalista za hidrauliku.
Foto: Infomedia Balkan/Goran Avramović sa članovima Uprave Društva i svojim neposrednim rukovodiocima
Izbijanjem rata na području BiH počinje vrijeme velikih lomova a Goran i njegova nova porodica se vraćaju tamo odakle je krenuo njegov otac a to je pitomo sembersko selo Modran. U odbrambeno otadžbinskom ratu je učestvovao od prvog do zadnjeg dana, najčešće tako što je sedam dana bio „na liniji“ a sedam dana radio u preduzeću „Bijeljina putevi“, u kome se zadržao i po završetku rata a do prelaska u bijeljinski Vodovod 2007. godine.
U bijeljinskom Vodovodu Goran je za poslednjih osamnaest godina stekao mnogo prijatelja, dokazao se kao izuzetno kvalifikovan i sposoban automehaničar koji je održavao vozni park sa svim građevinskim mašinama. O svom poslu sam Goran kaže: „Moj posao je težak, čak i fizički i čovjek mora da ga voli, da bi se njime bavio, na žalost danas mladi ljudi ne žele da se muče i hoće da na što lakši način rješavaju radne, pa i životne probleme.“
Prvih junskih dana ove godine Goran Avramović je okončao svoj radni vijek i odlazi u zasluženu penziju. Kada se osvrne iza sebe misli da je uspio u životu, te kaže da: „čovjek mora biti zadovoljan i kada nema marke u džepu. Živo se, zdravo. Radilo se, kućilo. Sada ću moći češće na pecanje, u kome uživamo i ja i moji sinovi.“
Na skromnom ali izuzetno toplom i drugarskom oproštajnom druženju, u Goranovu čast, generalni direktor a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina Vladimir Ljubojević je rekao: „Izražavam veliku zahvalnost za vjernost i veliku predanost u radu. Želim puno zdravlja i da u penziji uživate što duže. Teško ćemo vas zamijeniti, jer je danas gotovo nemoguće pronaći tako kvalitetan kadar. Cijelo društvo je u krizi, mladi odlaze u inostranstvo, jer smatraju da tamo imaju veće plate i bolje uslove za rad. Moramo sebe pogledati u oči, moramo krenuti iz svoje zone komfora.
Novog Gradonačelnika i mene, kao njegov izbor za rukovođenje Vodovodom, je dočekala velika finasijska dubioza. A već danas se osjeća da imamo mogućnosti i šanse da situaciju preokrenemo u pozitivnom smjeru. Imamo podršku gradske uprave i zato uspijevamo svakodnevno popravljati našu, donedavno nezavidnu finansijsku situaciju. Zato mi je, na jedan način žao, što ostajemo bez takvog radnika, ali sam svjestan da ste zaslužili svoju penziju i da u njoj trebate i da uživate.“
Foto: Infomedia Balkan/Goran Avramović, prvi penzionerski dani
Nakon osamnaest godina su se razišli putevi a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina i njegovog Gorana Avramovića, vrijednog, skromnog i tihog čovjeka, vještog automehaničara koji je virtuozno „oživljavao“ Vodovodove povremeno „umorne“ mašine i vozila. Goran će se u buduće družiti sa „pecarošima“ i brinuti o imanju u Modranu, koje je, sa bratom, nasledio od pokojnih roditelja, a a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina će nastaviti svoje bitke za neke bolje dane.
Piše: Stojadin Knežević
Foto naslovna: Infomedia Balkan/Goran Avramović i gen.direktor Vladimir Ljubojević
Izvor: bnvodovod.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter
