Pravna analiza Sky aplikacije: Legalni dokazi ili propuštena šansa za procesuiranje kriminala

Advokat i doktor pravnih nauka Almin Dautbegović za Žurnal analizira dosadašnju praksu prihvatanja dokaza iz SKY i sličnih aplikacija u Bosni i Hercegovini, komparirajući stavove Evropskog suda za ljudska prava te sudova nekih država EU i Crne Gore.

O primjeni SKY i ANOM aplikacije u praksi domaćih sudova, do sada se uveliko pisalo i izvještavalo putem medija. O primjenjivosti dokaza, pribavljenih ovim putem, stručna i druga javnost u Bosni i Hercegovini se podijelila. Na jednoj strani su policijske strukture i tužilaštva, za koje nema ništa sporno da se dokazi pribavljeni na ovaj način prihvate od strane suda, u budućim presuđivanjima formiranih predmeta i drugih koji su trenutno u fazi istrage. Na drugoj strani, advokatska struka stavlja brojne prigovore zakonitosti pribavljanja novog dokaza, tipa da su pribavljeni putem masovnih prisluškivanja, da nisu pouzdani, niti se može provjeriti njihova autentičnost, te da su pribavljeni  izvan procedura propisanih za pružanje međunarodne pravne pomoći.

Glavni prigovor je da su dokazi, makar i bili vjerodostojni, pribavljeni kasno. Ako su tačni, onda su se krivična djela već desila, putevi droge nisu presječeni, nisu identifikovani nelegalni granični prelazi, a optužnica je svojevrsna konstrukcija događaja koji se desio u prošlosti, od koje nema koristi, osim da se u javnosti stvori privid rada policije i pravosuđa, koji je u ovom slučaju izostao u realnom vremenu, kada su akteri optužnice i njihovi putevi trebali biti presječeni, novac i droga oduzeti, a isti pohapšeni.

Dok su rasprave i dileme trajale, kako kod nas tako i u susjednim državama Republici Srbiji i Crnoj Gori, te šarolikoj sudskoj praksi, uslijedila je presuda Evropskog suda pravde, koja je umnogome odgovorila  na dotadašnje sporne dileme i kreirala pravila postupanja u ovakvim predmetima.

PRESUDA EVROPSKOG SUDA PRAVDE

Berlinski sud u Njemačkoj se, dana 19. novembra 2022. godine, obratio Evropskom sudu pravde sa zahtjevom da pojasni kako postupiti sa razgovorima Encrochat i SKY šifrovanih mreža. Presuda Velikog vijeća Evropskog suda pravde od 30. aprila 2024. godine, zbog stručne terminologije i mnoštva pravnih dilema kod čitanja od strane običnih građana, ali i dijela stručne javnosti, ostavlja  neke dileme i nejasnoće, pa u najkraćem, ovu presudu nastojim pojednostaviti. Dakle, prema presudi, izvlačenje podataka o saobraćaju, lokaciji i sadržaju  koji obavlja komunikacioni servis, zasnovan na internetu, predstavlja „presretanje telekomunikacija“.

U ovoj Odluci Sud, iako potvrđuje princip međusobnog priznavanja sudskih odluka zemalja članica, nazivajući ovaj princip „kamenom temeljcem“ pravosudne saradnje u krivičnim predmetima, zahtijeva da će dokazi koje je uputio francuski sud za Evropski nalog za krivičnu istragu, biti verifikovani od strane pravosudnih organa drugih država, ako su pribavljeni u skladu sa postupkom predviđenim domaćim zakonodavstvom i ako su u skladu sa principima prava dotične države.

O prigovorima da se dokazi pribavljeni na ovaj način ne mogu provjeriti, ESP nije posebno zauzimao stav, jer se to podrazumijeva. Naime, radi se o osnovnim  principima u krivičnom postupku i bez mogućnosti provjere dokaza od strane odbrane, nema ni garancija za pravedno suđenje. U prvi mah se ovakvo presuđenje učinilo neprihvatljivim za policijske strukture i tužilaštva, pa su se čuli, istina nezvanični, komentari da nas u BiH presuda ESP ne obavezuje, već samo članice Evropske unije. Međutim, vremenom se nalaze argumenti zaobilaženja  presude, logiciranjem kao što to čini Apelacioni sud Crne Gore u presudi od 12. marta 2025. godine, o kojoj će biti više rečeno.

DOSADAŠNJA SPORNA PRAKSA SUDA BIH

Kako će se u ovoj situaciji odrediti sudeća vijeća Suda BiH, koja sude u aktuelnim predmetima?

Nije prvi put da se ovaj sud nalazi na sličnim „mukama“. Očekivanja od suda u arbitriranju navodi nas da se osvrnemo na dosadašnje pravne probleme, koje su svojevremeno opterećivale stručnu i svaku drugu javnost, kao što je svojevremeno bila retroaktivna primjena KZ BiH u predmetima ratnih zločina, te stav o nezakonitom prisuškivanju i presuda ESLJP u predmetu Dragojević protiv Hrvatske.

U predmetima ratnih zločina, u kojima je Sud BiH  primjenio materijalno pravo, novi Krivični zakon BiH, pravdao je to najprije tumačenjem da je stari preuzeti  KZ BiH,  strožiji po optuženog, jer propisuje i smrtnu kaznu, a zatim da strožije kažnjavanje od propisanog u vremenu počinjjenja krivičnog djela proizilazi iz općih principa priznatih kod civiliziranih naroda. Svi drugi redovni sudovi u BiH, u predmetima ratnih zločina koji su bila njihova nadležnost, primjenjivali su preuzeti KZ BiH, kao blaži za počinioca, jer smrtne kazne ionako nema od donošenja Protokola 1998. godine, koji isključuje smrtnu kaznu kod potpisnika Evropske konvencije, a primjena općih principa nema mjesta, jer je ova oblast krivičnih djela normirana u postojećem krivičnom zakonu.

Sud BiH je ustrajao u primjeni strožijeg zakona, odnosno njegovoj retroaktivnoj primjeni, sve dok Ustavni sud BiH, po apelaciji Slobodana Jakovljevića i dr., nije nametnuo suprotan stav,  koji je u konačnici značio puštanje na slobodu do tad osuđenih lica. Obzirom da su optuženi morali biti pušteni na slobodu do nove pravomoćne presude,  svi su od tad postali nedostupni pravosudnim organima BiH. Šteta je načinjena i nepopravljiva, jer osuđenici za najteža krivična djela, čija je odgovornost nesporno utvrđena, sada su na slobodi, bez mogućnost privođenja pravdi, samo zbog nerazumnog stava Suda BiH u vrijeme presuđenja.

U drugom slučaju  radi se o stavu Suda BiH prema prigovorima nezakonitog prisluškivanja, koje je Sud BiH, ma koliko argumentovani prigovori bile, bez izuzetka odbacivao, sve dok Evropski sud za ljudska prava (ESLJP ) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, nije presudio i uredio ovu oblast. Brojni prigovori advokatskog esnafa u živim predmetima za vrijeme suđenja i u žalbenom postupku kao ni pred Ustavnim sudom BiH nije urodio plodom.

Tužilaštva su svoje brojne optužnice zasnivala na nezakonitim prisluškivanjima, a sudovi to nisu spriječili, pravdajući to navodno mogućnosti da bi u nedostatku ovog dokaza „propalo“ pedesetak predmeta organizovanog kriminala. Presuda ESLJP Dragojević protiv Hrvatske od 15. januara 2015. godine „šokirala“ je sudije, koje su se nakon toga potrudili uvesti red u ovu oblast i natjerati tužioce da primjenjuju procesna pravila u ovoj oblasti.  Ostao je gorak okus pristupa pravičnom suđenju na način da se podržava tužilaštvo, bez obzira na zakonitost dokaza. Pitanje svih pitanja je zašto je to problem Suda ako tužilaštvo ne dokaže optužnicu. Loše i nedokazane optužnice bi na površinu izbacili loše tužioce i ojačale kriterij stručnosti kao najvažniiji za ovaj posao.

LANAC ODGOVORNOSTI U ISTRAZI

Javnost će ostati podijeljena u stavu o primjenjivosti dokaza pribavljenih SKY i drugim sličnim aplikacijama, odnosno u većini će podržavati stav tužilaštva u želji da se kriminalu stane ukraj i poboljša rad institucija koje treba da brinu o tome. A tek mogući pikantni predmeti zvučnih imena iz reda politike ili pravosuđa će svakako zabavljati javnost.

Pomenuta presuda Apelacionog suda u Crnoj gori, kaže da prisluškivanja nisu masovna, jer su svi korisnici SKY aplikacije htjeli ostati anonimni i sačuvati tajnost komuniciranja. Ako je ova argumentacija dobra za crnogorsko pravosuđe, možda posluži i našem. Bez obzira što svi mi koji imamo mobitele i koristimo internet mreže kao što su Viber, WhatsApp, Signal i neke druge aplikacije, koje su zaštićene i ne dopuštaju pristup neovlaštenim licima. Bez obzira što ne znamo statistiku korištenja ovih aplikacija od strane poslovnih ljudi, koji u vrijeme industrijske špijunaže žele zaštititi svoje komunikacije, odnosno prejudiciramo da su ove aplikacije koristili samo kriminalci.

Šta je sa međunarodnom pravnom pomoći i kako je to u praksi izgledalo?  Francuski organi vlasti su jednostavno dostavili snimljeni materijal, kao sirovi materijal, uz kratak dopis da to može poslužiti policiji i tužilaštvu, te uputili bh. stranu kako da formalno zatraže ove dokaze, što se i desilo. Može li se to ukopiti u standard međunarodne pravne pomoći? Može, naravno, ako Sud to tako vidi.

Međutim, ono što se ne može prevazići je provjera vjedostojnosti i tačnosti dostavljenog materijala. To nije moguće ni tužilaštvu, a kamoli odbrani. A da postoji sumnja u vjedodostojnost dostavljenog materijala, proizilazi iz činjenice da u spornim komunikacijama navodno nema bosanskohercegovačkih Hrvata, što proizilazi i iz dosada javnosti poznatih predmeta. Ili nisu koristili „kriptu“, pa samim tim nisu ni dio organizovanog kriminala, ili je neko u pripremi dokaznog materijala, izrezao šta je htio, a to provjeriti ne možemo.

U konačnici, sva aktuelna suđenja nisu za djela koja su u realnom vremenu potkrijepljena  dokazima iz „kripte“. Ako su tačne tvrdnje iz optužnice, zašto onda nisu odgovorni granični policajci i policija MUP-a Republike Srpske, koji bi trebali spriječiti da granica između BiH i CG bude šuplja i onemogućili neovlašteni  prelaz robe i lica? Kako će presuđivati Sud BiH sad kad imamo presudu Evropskog suda pravde, te presude u drugim predmetim u zemljama Evropske unije i bližeg okruženja?

GDJE OBITAVA BOGINJA PRAVDE?

U prvoj varijanti, Sud bi, motivisan pomaganjem Tužilaštvu da ne propadnu predmeti zasnovani na dokazima pribavljenim ovim aplikacijama, mogao rezonovati kao i crnogorski apelacioni sud u pomenutoj presudi i reći da prisluškivanja nisu bila masovna, da su ispoštovani procesni zahtjevi međunarodne pravne pomoći i da je sve po zakonu.

U drugoj varijanti, Sud bi mogao rezonovati dilemom u koje dokaze svrstati  prisluškivanja,kao i dokaze pribavljene na ovaj način. Kroz prizmu domaćeg procesnog zakona, ako tražimo naredbu suda za prisluškivanjem, mora postojati makar najniži stepen osnovane sumnje koja povezuje počinioca sa krivičnim djelom. U vrijeme kada su se ova djela, navodno, dešavala, policijskim strukturama nisu bili poznati ni počinioci, ni djela koja navodno čine. Drugi, i možda najvažniji prigovor odbrane, je da se ne može provjeriti vjerodostojnost ni tačnost pribavljenih podataka, čime se flagrantno krše prava optuženih na pravično suđenje.

I najzad, možda Sud zaključi da policija treba da obilazi granicu sa susjednom Crnom Gorom, pa kako se radi o brdovitom terenu, možda isprljaju cipele ili budu morali jesti sendviče dok budu u sačekuši, pa tako možda i lociraju nelegalni granični prelaz i pohapse počinioce koji prenose drogu, u kom slučaju ne postoji problem dokazivanja ni krivičnog djela ni počinioca. Koliko je vjerovatna ova druga opcija ne mogu pretpostaviti, ali to je moja pravnička dogma u koju moram vjerovati, bez obzira što boginja pravde sve manje obitava u Sudu.

Piše: prof.dr. Almin Dautbegović
Foto naslovna: Ilustracija
Izvor: zurnal.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter