Sve o novoj presudi u slučaju Dženan Memić - Poruka sudiji Branku Periću -Registruj blog i mani se sudnice-

Bez obzira o kom tužilaštvu ili sudu govorili agonija porodice Memić neće prestati dok god Alisa Mutap ima status "pomagača" nepoznatom počiniocu u nerazjašnjenom krivičnom djelu. No, njoj je takva uloga dodijeljena u pravosudnom cirkusu kakav traje bezmalo devet godina, sve sa Brankom Perićem kao degutantnim klovnom i sada razobličenim demagogom. 

Prvostepena ili nepravosnažna presuda Suda BiH izrečena po sudiji Branku Periću u predmetu stradanja Dženana Memića nije me iznenadila obzirom da iz godine u godinu pratim "pravosudne predstave" u funkciji zamajavanja i ožalošćene porodice i kompletne javnosti. Nepisano pravno pravilo da protek vremena uvijek ide u korist počinioca krivičnog djela samo je još jednom potvrđeno, a razne "predstave" izvode se radi dobijanja na vremenu. Po mogućnosti dok kolektivno ne zaboravimo šta se uopšte dogodilo.

Preslušao sam snimak izricanja presude sudije Branka Perića i mogao bih startno "oplesti" po njemu sa popriličnim fondom drugačijih tumačenja onoga šta su tužilaštvo i odbrana prezentovali tokom suđenja. Vjerovatno bih tako pobrao simpatije čitalaca, no čime pobiti odlučne navode izrečene presude? Kako protiv suštine, elementarne logike i zdravog razuma? Doći ćemo do kritika na račun "sudije-kolumniste", ali nakon potezanja mnogo važnijih pitanja.

Prvo moram istaći kako razumijem logiku kojom se vodilo tužilaštvo tokom istrage, optuženja i dokazivanja pred sudom. Identično sam nastupio u prijavama protiv Želimira Lepira, Dalibora Vreće, Dragana Lukača, Darka Ćuluma, Darka Ilića i drugih za stradanje Davida Dragičevića. Sa ključnom razlikom što sam esencijalno prijavio krivično djelo "teško ubistvo" i to dokazno zasnovao, pa se onda bavio odgovornošću prijavljenih spram tog krimena.

Problem stradanja Dženana Memića počiva na činjenici da je podlegao nakon hospitalizacije, odnosno da prema dosad poznatim činjenicama i dokazima nema osnova za kvalifikovanje događaja kao ubistva, šta je Tužilaštvo BiH potvrdilo optužnicom za "teške tjelesne povrede opasne po život". Moram se složiti sa sudijom Perićem da je javnost iz različitih izvora i razloga uvjeravana kako se krivični postupak vodi zbog ubistva, a kog u optužnici naprosto nema. 

Znači, Zijad Mutap i njegova kćerka Alisa, te Hasan Dubovac, Josip Barić i Muamer Ožegović optužnicom su terećeni da su kao grupa za organizovani kriminal pomagali počiniocima, sprečavali dokazivanje, davali lažne iskaze i ino, ali bez davanja jasne pravne kvalifikacije glavnog, osnovnog ili esencijalnog krivičnog djela usljed čijeg počinjenja je kod Dženana Memića nastupila smrtna posljedica. Tek opisno ili kroz obrazloženje optužnice navode se "teške tjelesne povrede opasne po život", no u dispozitivu optužnice toga naprosto nema.

Ono šta profesionalno iritira jeste upravo to izbjegavanje ili "izvrdavanje" tužilaštva da smrtnu posljedicu okvalifikuje kroz ono krivično djelo za koje postoje činjenice i dokazi, a to je "teška tjelesna povreda" iz člana 172. stav 5. KZ FBiH (sa smrtnom posljedicom). Kazna za ovo djelo je od jedne do dvanaest godina zatvora. Zaprijećena kazna je sasvim dovoljna da krivični postupak i kompletnu priču upravi kako valja, odnosno da se osumnjičeni i optuženi bitno drugačije ponašaju.

Alisa Mutap, sada Ramić, u svojstvu osumnjičene mogla je glumatati "amnezije", sprečavati dokazivanje i lagati u iskazima koliko joj drago kada vidi da tužilaštvo pojma nema šta se doista dogodilo na licu mjesta i kako je Dženan Memić zadobio povrede kakve su rezultirale njegovom smrću. Pazite paradoksa, Alisa Mutap optužena je za pomaganje nepoznatim počiniocima koji su navodno napali i nju i Dženana. S pravom sudija Perić ukazuje da njen status procesno nije razjašnjen, a posebice oko pitanja: je li Alisa počinilac ili žrtva krivičnog djela?

Ovim dolazimo do suštinskog problema koji omogućava osam i po godina manipulativnih i besmislenih postupaka, koji produkuje mogućnost izvođenja zaista skandaloznih "pravosudnih predstava". Od prvih policijskih radnji na licu mjesta 08.02.2016. godine do izricanja oslobađajuće presude Alisu Mutap tretiraju kao "žrtvu" tih nekakvih nepoznatih počinilaca kojima ona kontinuirano pomaže u izbjegavanju krivične odgovornosti.

Vazda se polazi od pretpostavke kako je povrede zadobila od udaraca nepoznatih napadača i pada usljed trpljenja krivičnog djela. Kako nema dokaza za takvu konstrukciju, tako nema dokaza i da joj je pokojni Dženan nanio povrede prilikom njihovog fizičkog sukoba. Poenta je na pitanju: je li Alisa Mutap upotrebom podesnog sredstva MOGLA nanijeti povrede Dženanu i pritom zadobiti na njoj konstatovane povrede? 

Po kojim činjenicama i dokazima je isključena mogućnost da je Alisa mogla nanijeti sporne povrede i to sama - bez saizvršioca ili kakvog pomagača? Odnosno, mnogo važnije, zašto je istragom ili optužnicom isključena mogućnost da je Alisa sa drugim saizvršiocima počinila ovo krivično djelo? Baš kako su proizvoljno zaključili da postoje počinioci koje Alisa krije, tako su mogli percipirati je kao saizvršioca ili pomagača u nanošenju povreda od kojih je nesrećni mladić preminuo. 

Problem je što ovu drugu percepciju višestruko potkrepljuju činjenice i materijalni dokazi prikupljeni tokom dosadašnjeg postupkovanja. Nije izuzeta njena majica sa tragovima krvi, no taj podatak bio je poznat i mogao se dokazivati putem svjedoka. Ukoliko Alisa usljed nepostojeće amnezije nema objašnjenja kako su se tragovi krvi našli na njenoj majici ostaje nam sumnja da su mogli nastati čak njenim zadavanjem udaraca po Dženanovom tijelu.

Potom je bilo vrlo prosto dokazivati da je Alisa od ljekara hitne pomoći i policije zatajila podatak da se teško povrijeđeni Dženan nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Posvjedočena je njena sposobnost za davanje generalija i tumačenje svojih povreda kroz saobraćajnu nezgodu, a ovamo je "zaboravila" kazati da postoji još jedna žrtva, kojoj takođe treba pomoć. Zato nije zaboravila uzeti Dženanov telefon - kako tvrdi advokat Ifet Feraget.

Tužilaštvo se ovoga puta svojski potrudilo dokazati izmišljanje nepostojeće saobraćajne nesreće, nego da je Dženan žrtva nasilja ubilačkog karaktera, suprotno od laži Alise i ostalih optuženih. Zato je nejasno isključivanje mogućnosti da je dokazana lažljivica  ujedno bila i neposredni počinilac. Da upotrijebe onu najpoznatiju krilaticu "počinilac ili više njih", pa da njeno pomaganje drugima stavi na takav vid kušnje.

Alisa je nesporno u kritično vrijeme bila na licu mjesta počinjenja krivičnog djela, a po njenom opisu događaja Dženan i ona bili su sami. Po zadobijenim povredama i tragovima bila je akter krivičnog djela, a šta u praksi često nalazimo na izvršiocima. Govorimo o djelu teškog nasilja kakav načelno rezultira "krvavim majicama" (nestalim) i ozljedama na izvršiocima. Pobogu, Željko Kovačević je poginuo prilikom ubistva Slaviše Kruniće iako je korišteno vatreno oružje, dok ovde govorimo o tupom oruđu podesnom za napad.

Nadalje, od prvog momenta tajila je važne podatke, čak do nivoa skrivanja činjenice da se teško povrijeđeni Dženan nalazi na licu mjesta i tako možebitno doprinijela smrtnom ishodu. Od prve izjave na licu mjesta kontinuirano je lagala o nepostojećoj saobraćajki - kasnije zajedno sa ostalim optuženicima, a postoji još mnogo toga šta Alisu inkriminiše. Izvinite, ali žrtve krivičnog djela ne ponašaju se tako, nego je u pitanju ponašanje karakteristično za počinioce.

Eto, bez uvida u predmet, bazirano na javno dostupnim podacima, dao sam više argumenata ili skup indicija o mogućnosti Alisinog direktnog ili aktivnog učešća u krivičnom djelu, a šta je kontinuirano propuštano od istrage do okončanja prvostepenog postupka. Dok sam radio kao inspektor bez ikakvih ograda procesuirao bih Alisu Mutap kao počinioca, a tužilac koji bi odbio zatražiti njeno pritvaranje prošao bi kao više njih u sličnim prilikama. Mantre kako tužilac odlučuje ovo ili ono ostavljam laicima, a za čije pritvaranje sam insistirao taj se i našao u pritvoru.

U okolnostima procesuiranja i pritvaranja za krivično djelo sa zaprijećenom kaznom do 12 godina zatvora Alisa bi se bitno drugačije ponašala, baš kao i njezin otac Zijad Mutap. Još kako bi otac sebe kriminalizovao i prokazao druge počinioce da pomogne kćeri, a da znam o čemu govorim kazuju mnogo složenija i zahtjevnija ubistva koja sam uspješno procesuirao. Poznat sam bar po tome što prvo pronađem počinioca, pa mi ovaj prizna djelo i odvede me do leša - čime ključno zakivam istragu ubistva. 

Prednje pominjem iz meni zaista nejasne situacije da nema prijave oštećene porodice i advokata protiv Alise sa ovakvom pravnom kvalifikacijom i činjeničnim opisom. Unaprijed se izvinjavam ukoliko je takva prijava podnesena, a moja malenkost ne zna za taj čin. Svako ima pravo prijaviti krivično djelo i počinioca, a potom procesno koristiti prava dodijeljena prijavitelju.

Ifet Feraget i Muriz Memić o spornom događaju znaju mnogo, uključujući i saznanja o neposrednim izvršiocima i okolnostima krivičnog djela, zbog čega "prihvataju" Alisin status pomagača. Status koji tužilaštvo određuje ili dodjeljuje! No, upravo protiv takvog tužilaštva valja izaći iz zadanih okvira i dešavanja upraviti u drugačijem pravcu. Konkretno: prijavom Alise Mutap kao neposrednog počinioca krivičnog djela "teška tjelesna povreda" sa smrtnom posljedicom.

Takvim potezom tužilaštvu se nameću procesne obaveze, sve do odlučivanja o prijavi sa ili bez sprovođenja istrage. Tužilac je zakonski obavezan prijavitelja i oštećenog obavjestiti o ishodu prijave - i poučavanjem na pravo ŽALBE protiv njegove odluke. Treba istaći kako neslaganje sa odlukom po žalbi od strane kolegija ili glavnog tužioca produkuje pravo apelacije Vrhovnom sudu entiteta. Pošto je Tužilaštvo BiH predmet preuzelo od stvarno i mjesno nadležnog kantonalnog tužilaštva time podliježe preispitivanju odluke od strane Vrhovnog suda Federacije BiH, ako se već želimo referirati na trenutnu situaciju.

Znači, kada nema prava žalbe na drugostepenu odluku pravosudnog tijela dolazimo u poziciju preispitivanja iste od strane Vrhovnog suda, a čije odluka je obavezujuća i najčešće sadrži konkretne upute daljed procesnog djelovanja. Ustavni sud rijetko se upušta u pravnu kvalifikaciju i činjenični opis, odnosno pravna tumačenja izvan kršenja ustavne materije, zbog čega odluka u slučaju stradanja Dženana Memića ima ograničeno dejstvo.

Morao sam prednje ukazati zbog dominirajuće svijesti kako nema načina suprotstavljanja volji tužilaštva, a kroz predmet Davida Dragičevića pokazao sam kako kako se procesuiraju tužioci pred hijerarhijski višim tužilačkim tijelima. Iz te vizure govorim o važnosti podnošenja prijave od strane oštećenog ili čak savjesnog građanina. Ne bi Dalibor Vrećo donio naredbu o sprovođenju istrage za krivično djelo "ubistvo" da mu u alternativi nije stajala zakonska obaveza pisanja preko dvije hiljade obavještenja prijaviteljima o svojoj odluci po prijavama.

Nakon sačinjavanja unificiranog obrasca prijave ubistva Davida Dragičevića, po kom je za mog znanja podneseno oko 2.300 prijava, uslijedio bi inificirani obrazac žalbi na tužilačku odluku, pa opet dostavljanje drugostepenih odluka prema hiljadu-dvije žalioca. U pitanju je pravni presedan sa kojim se Želimir Lepir i Dalibor Vrećo nisu bili sposobni nositi. Dokazano. Zato su nakon stotinu dana od počinjenja donijeli naredbu o sprovođenju istrage za "ubistvo".

Drugi vid "napada" Davor Dragičević i ja izveli smo prijavom sa kvalifikacijom "teško ubistvo", gdje se Siniša Kostrešević pred anketnim odborom saglasio da je upotrebljena adekvatna kvalifikacija - spram onoga šta je policija dokazno potkrijepila i dostavila tužilaštvu. Ponavljam, Kostrešević je analizom spisa zaključio da je policija dokazala počinjenje krivičnog djela "teško ubistvo" nad Davidom Dragičevićem, a navođenje ili izostavljanje pravne kvalifikacije u izvještaju tužilaštvu nije od suštinskog značaja. 

Današnja situacija je takva da Tužilaštvo BiH ima objedinjen spis povodom izvještaja policije i naše prijave, koja upotpunjava dešavanja kakva zbog nametnutih okolnosti policija nije mogla procesno obraditi. Posebice oko krivičnih djela policijskih i tužilačkih moćnika. Po više medijskih izjava Ifeta Ferageta i Davora Dragičevića zadovoljni su načinom i obimom vođenja istrage po angažovanom tužilačkom timu.

U ovom predmetu fokus tužilaštva je na otkrivanju neposrednih počinilaca ubistva i razjašnjavanju svih okolnosti krivičnog djela. Upravo presuda izrečena povodom stradanja Dženana Memića ukazuje koliko mogu biti problematične pravne avanture selektivnog optuženja prije razjašnjavanja načina usmrćenja i otkrivanja neposrednih izvršilaca. Posebice kada izvodite pravno nespojive, iliti izuzetno teško spojive, kvalifikacije.

Pazite, po dosad poznatim činjenicama i dokazima vrlo sigurno možemo zaključiti da je Dženan Memić žrtva situacionog delikta. Viteški je pokušao zaštititi Alisu ili joj pomoći u nevolji, a mogao je naprosto otići kako mu je predlagala nakon telefonskih razgovora sa osobom čiji identitet i uloga u zločinu mora biti razjašnjena ukoliko težimo ka osuđujućoj presudi. Ili neka Alisa Mutap robija sama ukoliko i nadalje odluči kriti identitet "počinioca ili više njih", kako sam to prednje objasnio.

Kako sad situacioni zločin spojiti sa organizovanim kriminalom? Imali su na raspolaganju krivično djelo "Udruživanje radi činjenja krivičnih djela" sa ciljem postdeliktnog fingiranja, sprečavanja dokazivanja, pomoći učionicu poslije krivičnog djela i sve dugo navedeno optužnicom. Tendencionalnim pokušajem zadovoljenja javnosti težim kvalifikacijama krivičnih djela tužilaštvo je direktno doprinijelo oslobađajućoj presudi.

Drugi ozbiljan prigovor tužilaštvu tiče se navoda o vođenju "dopunske istrage" ili kako su to već nazivali tokom suđenja. Dakle, sudijama tvrde kako još uvijek istražno djeluju u pravnoj stvari sa nedovoljno razjašnjenim činjeničnim opisom djela, a traže osuđujuće presude. Pritom su na raspolaganju imali mogućnost povlačenja optužnice do okončanja tih, kako sami tvrde započetih istraga, pa sve to lijepo objediniti i na suđenju poentirati.

Ovako smo u situaciji da porodica Memić i njihov advokat Feraget nakon dobijanja pismenog otpravka presude i ulaganja žalbi tužilaštva nesporno pune devet godina agonije kojoj se ne nazire koliko toliko prihvatljiva procesna situacija. Muriz Memić zna koliko puta sam dolazio u Sarajevo kroz podršku porodici, baš kao što Ifet Feraget zna koliko cijenim njegovo ispisivanje istorije prava ove zemlje i uopšte. Ljudi se bore u nametnutim uslovima koje drugi diktiraju i to čine izvanredno vješto. Tu nema promila sumnje.

Svi znamo da Memići i Feraget neće odustati od svoje borbe ma koliko dugo trajala i kakvim sve patnjama ih izlagali, pa upravo zbog toga govorim o procesno prihvatljivom polazištu sa koliko toliko izvjesnom osuđujućom presudom. Čisto da ljudi umjesto "pravosudnih predstava" nakon devet godina dobiju nešto procesno održivo ili bar RAZJAŠNJENJE OKOLNOSTI stradanja Dženana Memića. Zato i govorim o nužnosti podnošenja opisane krivične prijave protiv Alise Mutap ili drugih procesnih radnji.

Ponavljam: ozbiljnijeg pomaka u ovom krivičnom predmetu neće biti dok status Alise Mutap "varira" između osumnjičene i žrtve. Dovoljno je ukazati koliko dugo je od ljekara i policije tajila da se Dženan Menić teško povrijeđen i životno ugrožen nalazi na licu mjesta. Na noj je da objasni je li smatrala da je već bio mrtav ili je njeno htjenje bilo da podlegne od zadobijenih povreda, a kako bi prikrila počinjeno krivično djelo. Može i ćutati, ali činjenice i dokazi ukazuju na njenu involviranost u nasilje iz kog je smrtna posljedica nastupila.

Kad ovome dodamo druga krivična djela počinjena u istoj namjeri prikrivanja djela i učinioca (pomaganje, sprečavanje dokazivanja, davanje lažnog iskaza) valja se suočiti sa višegodišnjim robijanjem - do maksimumuma 12 godina. U takvoj situaciji Alisa iz Zemlje čuda ekspresno će se sjetiti svakog detalja događaja. Baš kao što će i njen otac morati drugačije poredati prioritete pomaganja - rođenoj kćeri ili nekom moćniku. Nošalantnost u odbrani kakvu smo mogli vidjeti omogućilo im je tužilaštvo i sa te strane nemojmo biti u zabludama. 

Za kraj moram naglasiti dvoličnost sudije Branka Perića koji u obrazlaganju presude tvrdi kako se tužilaštvo nije potrudilo slučaj do kraja istražiti i nastupiti sa kvalitetno potkrijepljenom optužnicom, a onda poziva javnost da ne "sudi tužilaštvu". Kome onda suditi kad sudije Alisu više percipiraju kroz prizmu žrtve, negoli osumnjičene, dok otac "razumljivo pomaže kćeri"? Sve sa ostatkom družine koja brutalno nasilje (ubilačkog karaktera) tolike godine lažno predstavlja kao saobraćajnu nesreću. 

Čitao sam Perićeve kolumne o predmetima Memić i Dragičević, sa svim kritikama na račun rada pravosuđa, a kad je šuplje priče trebao pokazati na djelu - i on je doživio nekakav čudan oblik "amnezije". To da tužilaštvo nastupa sa vrlo "nategnutom" i teško održivom optužnicom mogao je shvatiti već nakon iščitavanja predmeta prije započinjanja suđenja i u tom pravcu imao je mogućnost ukazivanja uočenih problema, pa sve do potezanja pitanja povlačenja optužnice prije okončanja glavnog pretresa. 

Želim apostrofirati da je sudija Branko Perić prilikom preuzimanja i analize spisa mogao pretpostaviti kakvom novom pravosudnom predstavom će porodica i javnost biti zamajavana, ali je uzeo učešće u predstavi i to sa ulogom "glavnog glumca". Iz te vizure dobro mu je Arijana Memić kazala kako ih čeka suočavanje sa "jednim sudijom"! Nakon što je porodici poručio da ne gube nadu - valjda pod pretpostavkom da pravosuđe može decenijama izvoditi razne predstave i produžavati njihovu agoniju. 

Zato sam sudiji Periću naslovno poručio da se mane sudnice gdje sve njegove objavljene "trice i kučine", pompezno nazivane kolumnama, padoše u vodu. Ili bolje reći na samo dno septičke jame našeg pravosuđa. Lijepo se odrekne funkcije i pozamašne plate, pa onda kao i moja malenkost registruje blog i piše šta mu je na srcu. Ovako me iritira da pismeni otpravak presude analiziram kroz njegove ranije tekstove o slučaju Dženana Memića i onda ga svojski javno "pokopam". 

Naime, davno sam odbio učestvovati u cirkuskim predstavama ovog nakaradnog sistema i platio cijenu takve odluke. Tek kada se odreknete stalnih primanja i raznih privilegija, odnosno kada ne parazitirate sa grbače naroda, imate pravo na IZNOŠENJE MIŠLJENJA. Ovako vaše javno izrečeno mišljenje pretvara se u teret onog momenta kad radi konta na računu pogazite sve u šta ste druge uvjeravali. 

Ponavljam: sudija Branko Perić od starta je znao u kakvoj cirkuskoj predstavi mu je valjalo izigravati klovna i to je prihvatio ne hajući za posljedice po porodicu Memić i pravdu uopšte. Takvim pozicioniranjem radi sopstvenog hedonizma pogazio je sve šta je ikada napisao i kazao na televiziji, odnosno pokazao "pravo lice", da bi na vrhuncu klovnovskog majmunisanja porodici poručivao da ne gubi nadu. Dno dna!

Piše: Borislav Radovanović
Izvor: radovanovicborislav.blogspot.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter