Veljko Lalić: Sve -najveće- pobede majke Srbije


Veljko Lalić: Sve -najveće- pobede majke Srbije

Prenosimo kolumnu glavnog urednika Nedeljnika Veljka Lalića. Ko su Srbi, šta slave i čemu teže. Zanimljiv štivo. Pročitajte…

“Prošle nedelje izašao je jedan od najluđih naslova u istoriji srpske štampe.

„Najveća pobeda u srpskoj istoriji!“, bio je naslov kojim se obeležavao Dan primirja u Prvom svetskom ratu.

U podnaslovu je pisalo, citiram: „Poginulo 1.247.435 Srba, od kojih 402.435 vojnika, evidentirano 114.00 vojnih i 115.000 civilnih invalida, 72.553 srpska vojnika umrla su u logorima, Srbija izgubila 28 odsto populacije“.

Ne zameram uredniku tabloida koji je ovo nespretno složio, pošto je sasvim slučajno nacrtao krešendo srpske politike. Nije on kriv što Srbi danas samoubistvo smatraju svojom najvećom pobedom. I to uče decu u školama.

DA LI SMO MI JEDINA NACIJA NA SVETU KOJA SLAVI SAMO SVOJE PORAZE

Jedinu pobedu u tom ratu – Jugoslaviju – proglasili smo porazom. Pričao je o tome, Preleviću i meni, Dobrica Ćosić u intervjuu koji nam je dao nekoliko dana pred smrt. „Otac nacije“, koji je svojim idejama stvorio i majku – Cecu, proglasio je to našim najvećim porazom u istoriji.

Samo nije imao više ko da ga čuje.

Naše stradalništvo postalo je deo srpskog gena. Mi smo zemlja potencijalnih samoubica u kojoj je lako naći dovoljno ljudi koji bi za neku sinekuru ili odlikovanje žrtvovali zemlju. Meni je jasno da mi nikad nismo bili kolonizatorska sila, kako bismo slavili osvajanja, ali je ipak strašno da niko nije znao ni za dan povratka Srba 1912. na sveto Kosovo.

Mi od Kosova slavimo samo poraze. Počevši od tog prelepog mita, u kojem smo kasnije u epovima i uz gusle izdajnike proglasili za svece, a pametne ljude za izdajnike. Da ne idemo dalje od Vuka Brankovića koji se jedini nije predao Turcima, i opevanog turskog vazala Miloša Obilića. Pa despotu Stefanu Lazareviću, koji je u svim svetskim istorijama označen kao čovek koji je na Nikopolju, kao turski vazal, zadao sudbonosni udarac hrišćanskoj vojsci, poklonili smo Beograd.

Pročitajte Djuranta.

Idemo dalje. Zar iz Prvog svetskog rata najvažniji datum ne treba da bude ulazak srpske vojske u Beograd, Zagreb, Split, Ljubljanu? Kako to proboj Solunskog fronta nije najveća srpska pobeda u istoriji? Već prelazak preko Albanije! Golgotu! Samo još Crnogorcima priznajemo jednu bitku, Mojkovačku, kada su postupili kao Srbi. Izginuli su do poslednjeg.

Šta ćemo sa Drugim svetskim ratom u kojem smo za najvažniji dan proglasili 27. mart, koji su platili Englezi?

Zar nisu naši patrioti već 28. marta poslali depeše u Berlin i Rim u kojima su prihvatili i vojne klauzule, koje nije prihvatio knez Pavle? Simović je slavio udaju ćerke u danu u kojem je nestajala Kraljevina. Šta je ostalo iz Drugog svetskog rata, osim obeležavanja logora za Srbe, Jevreje i Rome?

Zar i partizani nisu za svoje najveće svetinje proglasili Sutjesku i Neretvu na kojima su bespotrebno izginuli slušajući onoga kojeg je sačuvao pas?

MI OD KOSOVA SLAVIMO SAMO PORAZE. POČEVŠI OD TOG PRELEPOG MITA, POVLAČENJA PREKO ALBANIJE I SMRTI U VELIKOM RATU, 27. MARTA, SUTJESKE I NERETVE, DO POVLAČENJA SA KOSOVA UZ NARODNJAKE. KAO KADA BI FRANCUZI SLAVILI VATERLO

Moguće je da ih ne bi ni bilo da naredbu vrhovne komande nije odbio Pavle Jakšić, Boškov otac, pošto su ostali u obruču slepo čekali smrt zbog vizije vrhovnog komandanta. Jakšić je Sutjesku kasnije nazvao najvećim porazom, zbog čega je i penzionisan u 48. godini, ali su Srbi ostali jedini narod koji slavi svoje generale Grušije, poput simbola udvorištva kojeg je Napoleon poslao na istok da juri Pruse, zbog čega je, iako je svima bilo jasno da su oni prošli u drugom pravcu, zakasnio na Vaterlo.

No, ko danas slavi Vaterlo? Francuzi ili Englezi?

Kako mi ne vidimo taj centralni problem? Zašto 20. oktobar nije glavni događaj Drugog svetskog rata (verovatno zbog Crvene armije) kad se i poražena, četnička vojska, hvali oslobođenjem Kruševca 70 godina?

Šta su tek naši datumi iz poslednjeg jugoslovenskog rata? Dan kada smo do temelja srušili Vukovar? Počeli opsadu Sarajeva? Granatirali grad pod zaštitom Uneska koji smatramo srpskim?

Bolesno povlačenje vojske sa Kosova, u kojem smo s pesmom i zastavama slavili pobedu, nakon kapitulacije u Kumanovu?

Neko bi pomislio da nije sve u redu s nama. S nacijom koja je u grb morala da stavi slogu i nije.

Kako ono ide – ko o čemu, kurva o poštenju? Čim neko potencira nešto, znate da ima problem sa tim. Nepošteni priča o poštenju, loš o dobru…

Kada ženi jedno veče počnete napadno da objašnjavate s kim izlazite, ona može da se pravi luda, ili da nema kud. Ali nije dobro kad jedna nacija počne da živi u laži. I slavljenju svojih poraza.

I zato meni ova nacija danas izgleda:

Patrijarhalna, stara, džangrizava, bogobojažljiva, poštena u činjenici da nema ni priliku da bude nepoštena, poluobrazovana, zajedljiva, sama, ona koja slavi svoje poraze zbog čega prezire tuđe uspehe, promene, napredak.

Onakvi otac i majka Srbije, ipak, nisu ni mogli da stvore ništa normalno, već samo babu Srbiju, kao u filmu „Muva“.

Da li je ovo jedna starica u crnini koja slavi svoje poraze… dok joj deca beže u svet?

Živela Srbija!

Piše: Veljko Lalić

Foto naslovna: sr.wikipedia.org

Izvor: nedeljnik.rs

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks